monasticism

Nužno je da Božju tišinu pronađemo ne samo u nama samima nego i jedni u drugima. Ako nam drugi čovjek ne izgovori riječi koje proizlaze od Boga i koje komuniciraju s tišinom Božjom u našoj duši, tada ostajemo izolirani u vlastitoj tišini, iz koje se Bog povlači. Jer nutarnja tišina ovisi o neprestanu traženju, neprestanim vapajima u noći, neprestanu nadvijanju nad bezdanom. Ako čvrsto prianjamo uz tišinu, vjerujući da smo je zauvijek pronašli, tada prestajemo tražiti Boga i tišina zamire u nama. Tišina u kojoj se Boga više ne traži prestaje govoriti o njemu. Tišina iz koje, kako se čini, On nije odsutan,ugrožava njegovu trajnu prisutnost. Jer nalazimo ga onda kada ga tražim, a kada ga prestanemo tražiti, izmiče nam. Čujemo ga samo onda kada se nadamo da ćemo biti ispunjeni, a kada prestanemo osluškivati, On prestaje govoriti i njegova tišina sve više slabi i postaje mrtva, iako je popunjavamo jekom buke vlastitih emocija.

T. Merton, Misli u samoći

Sveti Pajsije Svetogorac jedan je od najznačajnijih i najuvaženijih svetogorskih staraca 20. stoljeća. Ovaj pravoslavni monah proteklih je desetljeća postao jedna od najsvetijih ličnosti u Grčkoj. Kanoniziran je od strane Grčke pravoslavne Crkve 13. siječnja 2015. godine.
– Nisu kriva djeca. Danas ih se drži zatvorene u stanovima gdje nemaju prostora da trče, da se igraju. Djeca bivaju prisiljena na nemirnost. Ne mogu se kretati, ne mogu se isprazniti. Da bi se djeca prirodno razvijala, potrebno im je dvorište. Kad uđem u neki stan s djecom i vidim da je tu sve do savršenstva uređeno, znaj da to nije dobro. Tu djeca žive pod vojničkom disciplinom i tako strah ulazi u njihove duše.
– Ne bojte se za djecu koja su od malena othranjena u poštovanju. I da malčice izmaknu s puta, zbog svog uzrasta, zbog iskušenja, vratit će se na pravi put. Ona su kao drvenarija koju smo premazali uljem, pa se na nju ne hvata trulež.
– Svoju djecu od najmanjih nogu trebate naučiti da se kale, da rade, da budu muževna. I dječake i djevojčice. I djevojčice trebaju biti plemenite, biti hrabre. Trebaju raditi kućanske poslove od malena, jer većina roditelja razmazi svoju djecu, pa ona kasnije u životu budu nesretna.
– Dobar učitelj je velika stvar, posebno u naše vrijeme! Djeca su prazne kasete: snimit će se na njih ili bezvrijedne pjesme (šund), ili duhovna glazba. Posao učitelja je sveti posao.
– Mlado drvo vezuje se labavo likom, a ne žicom, jer se žicom povređuje kora mladog drveta, pa ono vene i suši se. Mlado biće treba sapinjati s blagonaklonošću. Mladića prepunog živosti i egoizma ne treba smirivati odjednom, jer pušta mlade izdanke, baš kao i mlado drvo s mnogo sokova.
– Djeca još u kolijevci “snimaju” roditelje. “Kopiraju” sve što čine odrasli i snimaju na svoju praznu kasetu. Zato se roditelji moraju boriti da odsijeku svoje strasti.
– Roditelji se danas ne trude djecu nečim ispuniti, nego ih ostavljaju praznima. U obitelji, danas, jedan roditelj gleda na jednu stranu, a drugi na drugu; i kako će dijete naći ljubav pod takvim okolnostima? Potrebno je prvo pobrinuti se da se djeca ispune nekim dobrim sadržajem, a obrazovanje dolazi nakon toga.
– Danas se u civilizaciji dogodio jedan veliki skok, roditelji ne razumiju djecu, a djeca pak roditelje. Trebao bi se svatko postaviti na mjesto onog drugog i tako bi se razumjeli. Nisu kriva djeca. Bombardiraju ih sa svih strana raznim teorijama: ovo je pravo, a ono nije itd. Tako djeca, na kraju, ne znaju što da misle. Treba vezati djecu, ali pažljivo i nježno. Evo, ja sam svoju rajčicu vezao konopcem, a da sam je vezao žicom, što bi bilo? Zar je ne bih povrijedio?
– Smatram da će dijete koje je otišlo stranputicom surovi postupci učiniti još gorim. Govorite s njim o dobru i na dobar način, i ne dopustite da primijeti koliko vas žalosti što ide takvim putom. Neka se pokažu djela i samo djela, jer ni radost ni patnja neće ostati neprimijećene. Vi ispunite svoju obavezu i posavjetujte ga, a zatim svoje dijete povjerite Bogu.
– Koliko god možete, potrudite se da dijete ne odgurnete od sebe, kao što sam vam već rekao, jer bi ono moglo pokidati veze i pobjeći iz obitelji. Zatim se može dogoditi da se ono zbog egoizma neće htjeti vama približiti i vi ćete ga onda sasvim izgubiti.
– Roditelji ponekad iz prevelike ljubavi čine zlo djeci. Guše ih pretjeranom pažnjom. To je bolesna stvar. Vidiš, i ljubav želi neku kočnicu, neku mjeru.
– Starče, treba li tući djecu kad su nemirna?
– Da ih bijete? Malo ili mnogo? (smijeh). Gledajte, i strah je neka kočnica i kad dijete ne razumije izbavlja ga od mnogo čega. Recimo, dijete se penje na stolicu ne znajući što će biti ako padne. Ako dobije malo batina od majke, drugi put će razmisliti. Međutim, kad djeca počnu razumijevati, treba im s blagošću i strpljenjem objašnjavati ono što mogu shvatiti.
– Neki roditelji mnogo prekoravaju svoju djecu i to pred drugima! Kao da imaju nekakvu mazgu, pa je zauzdanu vode da ide ravno naprijed. Drže uzicu u ruci i kažu: “Samo ti koračaj slobodno!” Ne trebamo previše navijati sat… Danas i mladi i stari na ovome svijetu žive kao u ludnici. Zato je neophodno mnogo strpljivosti i mnogo molitve. Mnoga djeca danas dobivaju moždani udar. Sat je malčice pokvaren, a i roditelji ga navijaju malo previše, pa opruga puca. Potrebno je rasuđivanje. Jednom djetetu treba više “navijanja”, a drugom manje…
– Učitelji ne trebaju gledati samo znaju li učenici dobro lekciju, nego trebaju uzimati u obzir i druge dobre osobine koje posjeduju djeca, kao što su poniznost, dobrota, usrdnost. Božje ocjene nisu uvijek u skladu s učiteljevim ocjenama. Može biti da učiteljeva jedinica koju dobije dijete vrijedi kao petica kod Boga, a učiteljeva petica koju dobije drugo dijete vrijedi kao jedinica kod Boga…
– Svijet je postao ludnica. Mala djeca odlaze na spavanje u ponoć, iako bi trebali leći sa zalaskom sunca. Zatvorena su u višekatnim zgradama u betonu i uklapaju se u dnevni raspored odraslih. Što da rade ta djeca, što da rade njihovi roditelji? Djeca dolaze i kažu mi: “Roditelji nas ne razumiju.” Dolaze roditelji i kažu mi: “Djeca nas ne razumiju.” Stvorio se jaz između djece i roditelja. Da bi se to prevladalo, potrebno je da roditelji sagledaju stvari iz ugla djece i djeca iz ugla roditelja. I ako sada djeca ne poštuju roditelje, i njihova djeca kasnije neće njih poštivati. Jer ako oni danas ne slušaju i ne poštuju svoje roditelje, i njih će kasnije mučiti njihova vlastita djeca, jer će djelovati duhovni zakoni.
– Roditelji koji ne razumiju značaj discipline ostavljaju djeci na volju, i na kraju od njih stvaraju propalice. Ti kažeš jednu riječ, a oni tebi pet bezobraznih! Takvi mogu postati kriminalci. Današnja mladež je sasvim raspuštena. Sloboda! “Ne dirajte djecu!” A djeca kažu: “Gdje još postoji ovakav režim?” Nastoje stoga da se bune, da ne slušaju roditelje, da ne slušaju učitelje, da ne slušaju ništa, da ne čuju nikoga. Ovo im olakšava njihov cilj. Ako od djece ne stvaraju buntovnike, kako će ta djeca kasnije uništiti sve sisteme vrijednosti?
– “Sad kad su vaša djeca još mala, dužni ste im pomoći da shvate što je dobro. To i jest najdublji smisao života.”
Starac Pajsije Svetogorac, “Pouke božanstvene ljubavi” i “Čuvajte dušu”

preuzeto sa stranice www.bitno.net

Praksa samovanja i svakodnevni ritam molitve ključni su elementi posta bez kojih on ne će polučiti željene učinke. Samo u molitvi možemo, u razgovoru s Bogom, doći do jasnoće o tome koji su naši životni prioriteti. Da bi to postigao, sveti se Antun povukao u jedno pustinjačko boravište, ali isprva se držeći u blizini kuće. Možda bi za nas pustinjačko boravište mogao biti neki prostor unutar našega doma, omiljeni stolac s kojega se pruža pogled na naš omiljeni prizor, možda na prirodu koja je ispred našega prozora. Kad čvrsto zauzmemo to povoljno mjesto u svemiru, možemo svakodnevno promatrati mijenu godišnjih doba i vremenskih prilika, na primjer, ili ptice kako jedu iz svoje hranilice, imajući tako tračak uvida u Božju ljepotu.

Origenu se, kao što smo već rekli, pripisuje zasluga za nastanak onoga oblika molitve koji se naziva lectio divina, doslovno: "božansko čitanje". U sljedećim se stoljećima ovaj osebujni način molitve pokazao vrlo podesnim za otkrivanje bogatstva Svetoga pisma i za crpljenje duhovne okrjepe koju tražimo u samovanju. To je, kao što se nadam da ću pokazati u onome što slijedi, oblik molitve koji se izravno temelji na ljudskoj psihologiji. Sastoji se od pet koraka: (1) priprave; (2) razmatranja odabranoga teksta koji može biti neki redak iz Svetoga pisma ili pojedini molitveni zaziv ili čak samo jedna jedina riječ; (3) zamišljanja da nam se u tom trenutku Bog osobno obraća; (4) donošenja odluka kojima ćemo poruku koju smo primili od Boga primijeniti u svom životu i, konačno, (5) počivanja u božanskoj prisutnosti.

Prije započinjanja lectio divina potrebna je priprava zato što naš um, naravno, mora biti ispražnjen od svega ostalog pri ulaženju u tihi ritam kontemplacije. Važno je zauzeti ugodan položaj, paziti na udisaje i izdisaje te koristiti, ako vam to pomaže, omiljeni zaziv. Na primjer, omiljeni zaziv koji su monasi rado molili jest: "Gospodine, Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj se meni grješniku." Koncentriranje na riječi poput ovih može nam pomoći smiriti svoj um tako da se možemo uistinu usredotočiti na molitvu.

Sada smo spremni pristupiti tekstu. Svoj um najprije usmjeravamo na njegovo doslovno značenje. Ponavljamo tekst u sebi više puta, povremeno zastajkujući kako bismo dopustili riječima da izvrše utjecaj na nas. Razmišljamo što nam one kažu, pri čemu se možemo služiti i biblijskim komentarima ako to želimo. Gledamo kakav je njihov kontekst unutar Biblije i na što se tamo odnosi taj događaj ili opomena. Na ovome mjestu spremni smo za uzlijetanje. Uzdižemo se u svojoj mašti iznad doslovnoga značenja teksta. Sada to više nije nešto što pripada prošlosti, nešto što je bilo upućeno ondašnjim ljudima, već živa riječ koja nije nadahnjivala samo onda, već koja nadahnjuje i mene sada. Ja sam u tom biblijskom prizoru. Isus meni govori. Što mi on to govori i u kakvoj je to vezi sa situacijom u kojoj se nalazim, s odgovorima koje tražim?

U četvrtom koraku pokreće se naša volja: Što sada trebam činiti u svjetlu onoga što mi se u molitvi otkrilo? Koje promjene, koje korake moram poduzeti u poslušnosti prema Božjoj poruci? Treba shvatiti da molitva nikada nije tek "provođenje vremena s Isusom". Postoji neka dublja potka u svemu tome. Radi se tu o mojem dubljem, neprekidnom obraćenju.

Ovo je mjesto na kojem se lectio divina obično završavala sve dok nedavno nije bio ponovno otkriven njezin peti i završni korak. Katkada se to naziva "molitvom sabranosti". Radi se o poniranju bez riječi i misli do samoga središta našega bića gdje Bog obitava i počivanju na tom mjestu u njegovoj prisutnosti. Nalazim se u stanju milosnoga blaženstva i zastajem kako bih uživao u njegovu miru.

Naše bi pustinjačko samovanje valjalo katkada produžiti izvan uobičajenog vremena za dnevnu molitvu i protegnuti ga na čitav dan. Na ovomu je mjestu i te kako važno strogo pridržavanje Božje zapovijedi o danu počinka. Oslobađajući se svojih takozvanih "žurnih" poslova, možemo se učiti poniznosti pred Bogom i njegovati zahvalnost za Božje darove.

Charles M. Murphy, Duhovnost posta

Molitva, post i djela ljubavi zajedno predstavljaju temelje našega duhovnog života. Oni to jesu zato što uključuju čitavo naše biće -dušu, tijelo i duh - i pomažu nam u ispunjavanju najviše zapovijedi da ljubimo Boga iznad svega, a naše bližnje kao same sebe. U njima imamo ispravno shvaćanje ljudske naravi u svom njezinom dostojanstvu i veličanstvenoj sudbini, i ujedno vjernu sliku njezina palog stanja i njezine potrebe za otkupljenjem.

Prvi dio: Uspostavljanje veze između posta i ljubavi

Provođenje ljubavi u djelo odmah se na početku mora shvatiti ne samo kao važan prateći element našega posta nego kao sam njegov cilj. Posteći nastojimo doći do većega suosjećanja, do mekšega srca. To je u potpunoj suprotnosti sa srcem koje može još više otvrdnuti strogom dijetom zasnovanom na pukom jačanju snage volje i samokontrole. Sveti nam Antun pruža osobno svjedočanstvo ljubavi time što je doslovno uzeo Gospodinovu zapovijed da proda sve što ima i poda prihod siromasima. I dok to možda ne može biti moguće za većinu ljudi, sigurno da veća jednostavnost življenja i svjesno odbijanje kupovanja u ovoj potrošačkoj kulturi koja nas okružuje mora biti značajka naše pobožnosti. Navedimo samo jedan primjer: u našoj je zemlji iznajmljivanje prostora za skladištenje u velikom porastu jer smo se opskrbili s toliko stvari da čak ni u našim prenatrpanim garažama više nema mjesta za sve njih. Uzmognemo li na korizmu gledati iz pustinjačke perspektive, moći ćemo prepoznati i odbaciti pohlepu, lakomost i sebično eksploatiranje, što sve prolazi pod "normalno" u kapitalističkom društvu koje se zasniva na stvaranju profita i gomilanju dobara kao jedinih mjerila osobnoga uspjeha.

Rastrošno razbacivanje, tako prisutno u našem životu, ne samo da pokazuje neznanje o ograničenim resursima Zemlje nego i to da smo slijepi za životne uvjete brojnih populacija koje zarađuju svoj kruh na globaliziranom tržištu. Siromaštvo u duhu danas je važnije nego ikada kao sredstvo za socijalnu ljubav. U ovom kontekstu trebali bismo se sjetiti opominjanja američkih biskupa da okrijepimo našu asketsku praksu tako što ćemo odrediti svaki petak ne samo kao dan pokore nego i kao posebnu priliku za djela milosrđa učinjena u Kristovo ime. To povezivanje pokore i ljubavi pomaže nam stalno imati na umu da je božanska ljubav ono savršenstvo kojemu težimo kroz našu uzdržljivost. Možda se čini da je božansku ljubav teško provoditi, ali jedna tako jednostavna praksa kao što je već opisani program preskakanja obroka može nam omogućiti da svakog tjedna dajemo milodare tako što ćemo trošiti manje na hranu za sebe. Razmislimo li, možemo pronaći i neke druge jednako prikladne načine za to, koje možemo uklopiti u svoj život.
Tu vezu između uzdržljivosti i ljubavi zatičemo i u primjeru ranih pustinjačkih asketa. Iako je monasima samovanje bilo važno, bilo bi pogrješno reći da su asketi svoj život živjeli u potpunoj izolaciji. Takvo bi što bilo u suprotnosti s apsolutnim primatom ljubavi u asketskom životu. Njihova pustinjačka boravišta često su bila smještena u blizini sela čiji su mještani bili oduševljeni pustinjacima. Na toj je relaciji znalo biti vrlo prometno: ljudi bi, uslijed raznih problema koje su imali, tražili pomoć i okrjepu u duhovnoj snazi svetoga čovjeka, uzdajući se u njegovu objektivnost i mudrost pri rješavanju zapletenih ljudskih odnosa. U ondašnjem izrazito patrijarhalnom društvu biološki su očevi, vršeći ulogu strogih čuvara društvenih norma, bili udaljeni od svoje djece. Sveti bi ljudi preuzimali na sebe funkciju toplih i srdačnih odgojitelja mladeži koja se oko njih okupljala radi duhovnoga vodstva.

Charles M. Murphy, Duhovnost posta, Verbum, 2012.

Praksa samovanja i svakodnevni ritam molitve ključni su elementi posta bez koji on neće polučiti željene učinke. Samo u molitvi možemo, u razgovoru s Bogom, doći do jasnoće o tome koji su naši životni prioriteti. Da bi to postigao, sveti se Antun povukao u jedno pustinjačko boravište, ali isprva se držeći u blizini kuće. Možda bi za nas pustinjačko boravište mogao biti neki prostor unutar našega doma, omiljeni stolac s kojega se pruža pogled na naš omiljeni prizor, možda na prirodu koja je ispred našega prozora. Kad čvrsto zauzmemo to povoljno mjesto u svemiru, možemo svakodnevno promatrati mijenu godišnjih doba i vremenskih prilika, na primjer, ili ptice kako jedu iz svoje hranilice, imajući tako tračak uvida u Božju ljepotu.

Origenu se pripisuje zasluga za nastanak onoga oblika molitve koji se naziva lectio divina, doslovno: božansko čitanje. U sljedećim se stoljećima ovaj osebujni način molitve pokazao vrlo podesnim za otkrivanje bogatstva Svetoga pisma i za crpljenje duhovne okrjepe koju tražimo u samovanju. To je oblik molitve koji se izravno temelji na ljudskoj psihologiji. Sastoji se od 5 koraka: (1) priprave; (2) razmatranja odabranoga teksta koji može biti neki redak iz Svetoga pisma ili pojedini molitveni zaziv ili čak samo jedna jedina riječ; (3) zamišljanja da nam se u tom trenutku Bog osobno obraća; (4) donošenja odluka kojima ćemo poruku koju smo primili od Boga primijeniti u svom životu, i konačno, (5) počivanja u božanskoj prisutnosti.

Prije započinjanja lectio divina potrebna je priprava zato što naš um, naravno, mora biti ispražnjen od svega ostalog pri ulaženju u tihi ritam kontemplacije. Važno je zauzeti ugodan položaj, paziti na udisaje i uzdisaje te koristiti, ako vam to pomaže, omiljeni zaziv. Na primjer, omiljeni zaziv koji su monasi rado molili jest: „Gospodine, Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj se meni grešniku.“ Koncentriranje na riječi popu ovih može na m pomoći smiriti um tako da se možemo uistinu usredotočiti na molitvu.

Sada smo spremni pristupiti tekstu. Svoj um najprije usmjeravamo na njegovo doslovno značenje. Ponavljamo tekst u sebi više puta, povremeno zastajkujući kako bismo dopustili riječima da izvrše utjecaj na nas. Razmišljamo što nam one kažu, pri čemu se možemo služiti i biblijskim komentarima ako to želimo. Gledamo kakav je njihov kontekst unutar Biblije i na što se tamo odnosi taj događaj ili opomena.

Na ovome mjestu spremni smo za uzlijetanje. Uzdižemo se u svojoj mašti iznad doslovnoga značenja teksta. Sada to više nije što pripada prošlosti, nešto što je bilo upućeno ondašnjim ljudima, već živa riječ koja nije nadahnjivala onda, već koja nadahnjuje i mene sada. Ja sam u tom biblijskom prizoru. Što mi on to govori i u kakvoj je to vezi sa situacijom u kojoj se nalazim, s odgovorima koje tražim?

U četvrtom koraku pokreće se naša volja: Što sada trebam činiti u svjetlu onoga što mi se u molitvi otkrilo? Koje promjene, koje korake moram poduzeti u poslušnosti prema Božjoj poruci? Treba shvatiti da molitva nikada nije tek „provođenje vremena s Isusom“. Postoji neka dublja potka u svemu tome. Radi se tu o mojem dubljem, neprekidnom obraćenju.

Ovo je mjesto na kojem se lectio divina obično završavala sve dok nedavno nije bio ponovno otkriven njezin peti i završni korak. Katkada se to naziva „molitvom sabranosti“. Radi se o poniranju bez riječi i misli do samoga središta našega bića gdje Bog obitava i počivanju na tom mjestu u njegovoj prisutnosti. Nalazim se u stanju milosnoga blaženstva i zastajem kako bih uživao u njegovu miru.

Naše bi pustinjačko samovanje valjalo katkada produžiti izvan uobičajenoga vremena za dnevnu molitvu i protegnuti ga na čitav dan. Na ovomu je mjestu i te kako važno strogo pridržavanje Božje zapovijedi o danu počinka. Oslobađajući se svojih takozvanih „žurnih“ poslova, možemo se učiti poniznosti pred Bogom i njegovati zahvalnost za Božje darove.

Charles M. Murphy, Duhovnost posta

Kad je opat Arsenije po drugi put zamolio: „Gospodine, pokaži mi put kako ću se spasiti“, tada je čuo glas koji nije rekao samo šuti, nego i moli bez prestanka!

Moliti bez prestanka- to je iskonski smisao pustinjačkoga života.

Samoća i šutnja nikako se ne mogu odijeliti od poziva na neprestanu molitvu. Kad bi samoća bila u prvom redu bijeg od poslovne vreve, a šutnja bijeg od bučne okoline, tada bi se to moglo vrlo lako izroditi u neke sebične askeze. No, samoća i šutnja su zbog molitve. Pustinjski oci nisu nikada pod samoćom razumijevali biti sam, nego biti s Bogom. Šutnju nisu shvaćali kao odsutnost riječi, nego kao osluškivanje Boga. U povezanosti samoće i šutnje rađa se molitva.

Doslovno prevedene riječi „moli bez prestanka“ znače: povuci se u mir. Grčka riječ za mir je hesychia, a hezihazam označava duhovnost pustinjaka. Hezihast je čovjek koji traži samoću i šutnju da bi u njoj dopro do trajne molitve. Molitva hezihasta je molitva smirenosti (mira), što ne znači slobodu od sukoba i trpljenja, nego je to mir u Bogu usred intenzivne dnevne borbe. Čak je i opat Antun rekao jednom monahu: „To je veliko djelo čovjeka…da računa s kušnjama sve do zadnjeg daha.“

Hezihija, spokoj koji struji iz neprestane molitve, mora se pod svaku cijenu postići, dapače i ako se tijelo ljuti, svijet mami, a demoni bjesne.

Majka Teodora, jedna od starih pustinjakinja, kaže to sasvim jasno:
„Znaj, čim se odlučiš za mir srca, odmah je tu Zli i pritisne dušu neraspoloženjem, malodušjem i brigama. Pritisne i tijelo slabošću, popuštanjem radne sposobnosti, drhtanjem koljena i svih udova, te krši snagu duše i tijela; a kad smo bolesni, teška nam je služba Božja. Međutim, ostanemo li budni, sve to nestaje.“

Iako drhtanje koljena za nas sigurno nije najveća teškoća, neće nam uzmanjkati izlika, često vrlo domišljatih, kako bismo propustili molitvu. A molitva je za nas danas jednako važna kao i za stare pustinjske oce.

Henri J. M. Nouwen, Put srca

U Pravilu svetoga Benedikta nalazi se u poglavlju o opatu srž umijeća vođenja ljudi: „Opat mora biti čist, trezven i milosrdan; neka mu uvijek milosrđe likuje nad sudom, da i on zadobije milosrđe. Neka mrzi mane, a ljubi braću. Kad mora opominjati, neka to čini mudro, ne pretjerano da previše stružući rđu ne razbije posudu. Neka stalno bude svjestan svoje slabosti i neka se podsjeća da napuknutu trsku ne smije slomiti. Time ne želimo reći da dopusti neka se šire mane, već neka ih iskorjenjuje razborito i s ljubavlju, prema svakome prikladno, kako već rekosmo. Neka se trudi da radije bude voljen nego da ga se boje. Ne smije biti nemiran, ni tjeskoban, ni neobuzdan, ni svojeglav, ni zavidan ni odveć sumnjičav jer inače neće nikad imati mira. U svojim će nalozima sve mudro predvidjeti, bilo da zapovijeda u Božjim bilo u svjetovnim stvarima; uvijek mora znati razlikovati i biti umjeren sjećajući se razboritosti svetoga Jakova koji je rekao: Ako bih svoje stado tjerao prebrzo, sve bi izginulo u jednome danu“ (Pravilo 64,9-18).
Ove se riječi odnose na svakoga predradnika, na svaku učiteljicu, na svakoga oca i svaku majku. Tko ove riječi uzme k srcu, razumije duh svetoga Benedikta. Samomu sebi čini dobro – i postaje blagoslovom za ljude s kojima živi.


Prema Anselmu Grünu
S njemačkoga preveo i priredio Pavao Madžarević

Nepovjerenje se često poistovjećuje sa zdravim realizmom. U svakodnevici često polazimo otuda da se iza svega krije interes. Pritom upravo u našim odnosima često čeznemo za otvorenošću i ljudima koji žive ono što im zasja kao istina. Čeznemo za čistoćom srca.

Očistiti srce
Isus je u šestome Blaženstvu Besjede na gori načeo jednu duboku čežnju. „Blago čistima srcem, oni će Boga gledati.“ Isus je na vlastitome tijelu iskusio ponore ljudske duše. Pa ipak se ne da smesti. Nazivajući blaženima ljude koji imaju čisto srce, on polazi otuda da i danas ima ljudi koji su iskreni. A s ovim nas blaženstvom poziva da vjerujemo svojoj čežnji za slobodom od svih potajnih namjera i da svoje srce očistimo od svega što ga pokušava smutiti.

Čišćenje kao zadaća
Isus polazi otuda da ovu čistoću srca u sebi nemamo tek tako. Ima doduše ljudi kod kojih se od djetinjstva susrećemo s nečim jasnim i čistim, iskrenim i pravim. Susret s takvim ljudima bistri nešto i u nama. Ali i naša je zadaća čistiti svoje emocije, koje se u svakodnevici miješaju uvijek iznova s emocijama naše okoline.
Za Isusa je čisto, „jednostavno“ oko oznaka čista srca: „Tvoje oko je svjetiljka tijelu. Ako ti je oko bistro (jednostavno, čisto), čitavo tvoje tijelo bit će zdravo“ (Lk 11,34). Isus nas dakle opominje da dopustimo da nam tijelo prožme svjetlo i iz nas odagna svu tamu.

Smućen sjaj
Židovska tradicija shvaćala je čišćenje kao iseljenje iz smućenosti. Ona tumači trostruki Abrahamov izlazak iz zemlje, iz zavičaja i iz očinskoga doma kao izlazak iz smućenosti koju nam je priredio otac, koju nam je ostavila majka, i iz smućenosti s kojima smo sami potamnili jasnu i izvornu Božju sliku u sebi. Čistoća srca dakle znači: Trebamo izići iz modela života naše prošlosti, iz svega što je nestalo po očekivanjima i projekcijama naše okoline.
Put čišćenja je stoga put u tišinu: Potrebna nam je tišina da bismo došli u dodir s nutarnjom čistoćom i jasnoćom. Tada se sve relativizira. I mi prestajemo sebe definirati sporednim vrijednostima. Tada dolazimo ponovno u dodir s izvornim sjajem naše duše.

Gledati Boga, postati jedno
Sreća koju Isus obećava ljudima čista srca jest gledanje Boga. Stoga su prije svega mistici voljeli i cijenili ovo blaženstvo. Uvjet za gledanje Boga jest čisto srce.
Čovjekov cilj je gledati Boga i u gledanju postati jedno s Bogom. Nekima to možda zvuči vrlo apstraktno. Ali mistici su svoj put uvijek shvaćali i kao put do najdublje sreće koja se daje čovjeku. Gledati Boga u skladu je s najdubljom čovjekovom čežnjom. Kad gledamo Boga, zaboravljamo sebe. Postajemo jedno s Bogom i istodobno jedno sa samima sobom. U jedinstvu s Bogom prepoznajemo tko smo u najnutarnjijoj nutrini. Ćutimo sebe u svjetlu, prosjani Božjim svjetlom. To je vrhunac očovječenja, ono najviše za čime jedan čovjek može težiti.

Cilj našega života
Gledati Boga cilj je našega života. Grgur Niški naglašuje u svome tumačenju ovoga blaženstva uvijek iznova da od svih grijeha i pogrješaka očišćen čovjek može u svojoj vlastitoj nutrini gledati Boga. On je uvjeren „da svi koji su svoje srce očistili od svakoga zla i od svake strastvenosti, gledaju u svojoj vlastitoj ljepoti odsjaj božanskoga bića.“ Tko je postigao čisto srce, vidi svoje vlastito biće kao otisak Boga. I u ovome otisku može kao u ogledalu vidjeti izvornu sliku: „Ako dakle tvoje osjetilo i težnja odbija svaku zloću, čuva se slobodnim od svake strastvenosti i drži se postrani od svake zaprljanosti, nazvan si blaženim radi svoje dalekosežne snage gledanja; jer slijedom svoga čišćenja možeš gledati ono što neočišćeni ne može gledati i što ti se nudi nakon što je gusta tama uzeta s očiju tvoje duše: blažen pogled na jasnome nebu tvoje duše. I što tu vidiš? Čistoću, svetost, jednostavnost – sva divna zračenja božanskoga bića u kojima dakle sam Bog smije biti gledan.“

Prosjaj božanske ljepote
Samo ako čovjek u gledanju Boga postane svjestan sama sebe, sama sebe prepozna u jasnoći i istodobno sebe u Bogu ostavi, naći će svoje najuzvišenije dostojanstvo. Gledanje Boga vodi i do gledanja vlastitoga bića i do prave spoznaje samoga sebe. Čisto srce se oslobodilo svakoga poistovjećivanja sa zemaljskim stvarima. Tako čovjek preko čista srca dolazi do samoga sebe, do svoga duhovnoga sebstva. I samo onaj tko dođe u dodir s ovim duhovnim sebstvom, uistinu je zdrav. I ozdravljenje svojih povreda neće više tražiti izvana. On svoje ozdravljenje više ne očekuje od naklonosti i pomoći drugih ljudi. Nalazi ga u samome sebi kad po čistoći postane on sam.
U blaženstvu onih koji su čista srca hoće Isus dakle probuditi smisao za ovu ozdravljujuću i usrećujuću ljepotu, koja je vrlo često potamnjena. Za onoga koji je čista srca sjaji božanska ljepota u njegovu srcu i on se smije uvijek tomu radovati. Najveća je sreća prema tome gledanje Boga u vlastitome srcu. Čisto oko vidi Boga u dubinama duše.

Prema Anselmu Grünu
S njemačkoga preveo i priredio Pavao Madžarević

Sebi

Budi odvažan unatoč svemu.
Ne gubi se unatoč svemu.
Ne uzmiči dobroj kobi.
Uzdigni se iznad zavisti,
zabavljaj se sobom,
i ne smatraj zlom
ako se protiv tebe urote sreća,
mjesto i vrijeme.
Što te žalosti i krijepi
smatraj izabranim,
prihvati svoju sudbinu.
Ostavi sve bez žaljenja.
Čini što se mora učiniti,
ionako ti je naređeno.
Čemu se još možeš nadati,
to se još uvijek rađa.
Zašto se kuka, zašto pak hvali?
Svoja nesreća i svoja sreća
svaki je sebi sam.
Pogledaj sve stvari.
Sve je to u tebi,
ostavi svoje isprazne tlapnje.
I prije nego kreneš naprijed,
povuci se u se.
Tko je sam svoj učitelj
i može sobom vladati,
tomu je široki svijet
i sve drugo podložno
(Paul Fleming, 1609.-1640.)

Šleski barokni pjesnik Paul Fleming (1609.-1640.) pokazuje u svojoj pjesmi put do nutarnje slobode. To je put do prave sreće. Čak i kad se svijet urotio protiv mene, ne smijem to smatrati trpljenjem. Uza sve izvanjske protivštine radi se o tome da pođem prema unutra, da se vratim k sebi i postanem sam svoj učitelj. Izvanjsko me tada više neće uznemirivati. Tada više nisam u ruci svijeta, nego je svijet podređen meni. To su misli koje dolaze do izražaja kako u stoičkoj filozofiji, tako i u tradiciji kršćanske askeze: Trebamo ovladati samima sobom. Tko je određivan svojom ćudljivošću i raspoloženjima, postaje rob svijeta. A sve što se nadamo naći vani, nalazi se i u nama samima. Tako sve postaje prispodoba, da bi se otkrilo bogatstvo naše vlastite duše. U našoj duši je sve što trebamo. Ondje je i sve što vidimo vani. Čak i kad to izvanjsko nemamo kao vlasništvo, ono ipak pripada nama kad ga promatramo i u sebe primamo slike.

Prema Anselmu Grünu
S njemačkoga preveo i priredio Pavao Madžarević

Roman Tri buntovna redovnika topla je i očaravajuća pripovijest o tri čovjeka koji su osnivanjem cistercitske opatije izvršili snažan utjecaj na europsku duhovnost i kulturu. Odbacujući suhoparnost klasične biografije autor, trapistički monah M. Raymond, razvija ovu iznimnu priču nenadmašnim stilom i kreativnošću, živopisno oslikavajući povijesne činjenice iz života trojice buntovnih monaha: sv. Roberta, sv. Alberika i sv. Stjepana Hardinga.
Radnja romana smještena je na razmeđi 11. i 12. stoljeća i prati život ove trojice povijesnih i duhovnih velikana opisujući njihovu nutarnju snagu, duhovnost, kao i važne značajke koje su krasile njih i red koji su iznjedrili.
Temeljeći svoju pripovijest na mnoštvu povijesnih izvora i studija autor je vjerno prikazao jednostavnost, poniznost, vjernost i žarku ljubav prema Bogu koje su obilježile život zajednice u Cîteauxu i trojice njezinih protagonista: buntovna i vjerna Roberta, radikalna i smjerna Alberika i nepokolebljivo odana Stjepana Hardinga. Stoga ovo djelo nije klasična fikcija nego povijesni roman utemeljen na činjenicama, hagiografija ili, kako ga je sam autor nazvao, "roman-povijest".
Prožeta snažnim mislima i dijalozima ova saga o cistercitima, praocima trapista, kao herojskoj obitelji koja je u bitnome izmijenila sliku svijeta u kojemu živimo postavši zaslužna za mnoga europska kulturna, znanstvena, tehnološka i duhovna ostvarenja, obogatit će svakoga čitatelja i postati omiljeno štivo.
Ova mi je knjiga pružila jedinstveno čitateljsko iskustvo: jednostavno je nisam mogao ispustiti iz ruku! Na iznimno privlačan i dirljiv način opisuje strast i pokretački duh čovjeka zanesenoga idealima – od srca preporučujem! Terry Nicholson

Izdavač: Verbum, Split

Antun pustinjak, prvi monah

Jedan je imućni mladić, po mjerilima svojega vremena, otišao na nedjeljnu misu na kojoj je Evanđelje govorilo o Isusu i bogatom mladiću. U toj je pripovijesti Isus rekao: „Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom“ (Mt 19,21). Mladić koji je bio na misi te nedjelje bio je Antun. On je, slučajno, nedugo prije toga ostao bez oba roditelja te je morao voditi brigu o svojoj sestri i obiteljskom posjedu. Antun je smatrao da je Isus njega osobno oslovio. Za razliku od mladića iz Evanđelja, Antun je, nakon što je zbrinuo svoju sestru, prodao svoje imanje i krenuo putem koji će ga od njegova sela na Nilu odvesti do u veliku pustinju gdje će provesti ostatak svojega života. Ali to se nije dogodilo odjednom.
Antun je ocijenio da se najprije treba pridružiti onomu što bismo mi danas nazvali „fitness centrom“. Prije nego je uopće bilo samostana, bilo je, u neposrednoj okolici, malih pustinjačkih stanova gdje su revni kršćani živjeli asketski, uzdržavajući se od spolnih odnosa sa svojim bračnim drugovima, posteći i obilno se moleći. Antun je otišao kod jednog od tih asketa kako bi se pripravio za surovost pustinje. Dan je provodio u fizičkom radu, a noć u molitvi. Za okrjepu je uzimao samo jedan obrok dnevno koji se sastojao od kruha, soli i vode.
Za to vrijeme Antun se upuštao u ono što je nazivao „ispitivanjem misli“. Pod tim je mislio na priliku da se suočava s prizvanim slikama prošlosti te sa željama i iskušenjima sadašnjosti. Ne bude li ih nadvladavao, neće moći izdržavati samotnički život u teškoj pustinji. I konačno, Antun se u dobi od trideset godina osjetio spremnim. Ali čemu ići u pustinju?
Mnogi ljudi vide pustinju kao osamljeno, beživotno mjesto gdje se čovjek može izgubiti i besciljno lutati. Za Antuna pustinja je bila mjesto gdje može prakticirati povučenost od svijeta, kako bi i njega i sebe mogao jasnije sagledati. Pustinja je potom postala za njega mjestom iscjeljenja, ne samo za njega nego i za mnoge druge koji su dolazili k njemu u narednim godinama. Antun je bio na glasu iscjelitelja duše i tijela. Mnogi su tražili njegov mudar savjet i postajali njegovim učenicima.
Među njima je bio i Atanazije, prognani biskup iz Aleksandrije. Antun je prijateljevao s Atanazijem tijekom sedamnaest dugih godina njegova progonstva. Kada je Antun umro, Atanazije je imao čast primiti jedan od dva kožuha koja je Antun ostavio u naslijeđe. Atanazije je bio taj koji j sačuvao Antunov život od njegove skrovitosti. Njegov vrlo popularan Životopis svetoga Antuna, napisan 357. godine, pronio je ideju monaštva po svem kršćanskom svijetu. Mada je bilo i drugih koji su prije njega živjeli sličnim asketskim životom, Antun je postao poznat kao prvi monah. U tom životopisu Atanazije iznosi kako bi ljudi koji su dolazili jer su htjeli postati njegovim učenicima ostajali zadivljeni njegovim izgledom. Njegovo je tijelo ostalo nepromijenjeno čak i nakon brojnih godina posta i borbe s demonima.

Charles M. Murphy, Duhovnost posta

Brbljavost je prijestolje taštine, na kojemu se ona rado pojavljuje u svoj svojoj slavi. Brbljavost je znak neznanja, vrata ogovaranja, sluga laži, odbacivanje smirenja, dozivatelj duhovnog mrtvila, preteča sna, raspršenost misli, gubitak opreza, gubitak duhovne topline, zamračivanje molitve.

Razborita šutnja majka je molitve, oslobođenje od ropstva, čuvanje duhovnog žara, stražar misli, otkrivač neprijatelja, podsjetnik na smrt, predočivač posljednjeg suda, pomoćnik spasonosne potištenosti, neprijatelj drskosti, suputnik kontemplacije, protivnik težnje da se druge uči, umnoživač znanja, tvorac viđenja, neosjetno napredovanje, skriveno penjanje.

Onaj koji je upoznao svoje grijehe, zagospodario je i svojim jezikom. A onaj koji mnogo govori, još ne poznaje sebe onako kao što bi trebalo da se poznaje. Prijatelj šutnje približava se Bogu razgovarajući s njim tajno i njime je prosvijetljen.

Isusova šutnja posramila je Pilata (usp. Mt 27,14), a šutnja pobožnog čovjeka uništava taštinu. Izgovorivši riječ Petar je gorko zaplakao (usp. Mt 26,75) jer je zaboravio onoga koji je rekao Odlučio sam: Čuvat ću put svoj da ne zgriješim jezikom; usta ću svoja zauzdati dokle god preda mnom bude bezbožnik (Ps 39,2), kao i onoga drugog koji je kazao: Bolje je pokliznuti se na cesti, nego na jeziku: tako opakima propast iznenada dolazi. (Sir 20,18).

Jednom sam prilikom čuo zanimljive stvari od nekog čovjeka koji je razgovarao sa mnom o šutljivosti. On mi je rekao da su brbljavosti, općenito uzevši, sljedeći uzroci: ili od naopakog i neobuzdanog života i navika (jezik kao organ tijela po navici traži ono na što se je naviknuo) ili, kod pokornika, od taštine, a ponekad i od proždrljivosti. Stoga često mnogi koji obuzdavaju želudac ujedno obuzdavaju i jezik i brbljavost.

Tko misli na smrt, presjekao je brbljanje. I onaj koji je stekao duševni plač, bježi od brbljavosti kao od vatre. Onaj koji je zavolio kontemplaciju zatvorio je usta. A onoga koji voli lutati iz ćelije izgoni strast.

Tko je osjetio miris višnjega ognja, izbjegava skupove ljudi kao što pčele bježe od dima. Jer kao što dim odgoni pčelu, tako ni on ne trpi velik skup ljudi. Malo je njih koji mogu zaustaviti vodu bez brane. Još manje onih koji mogu ukrotiti neobuzdana usta.

Onaj koji je stigao do jedanaeste stube odsjekao je mnoga zla.


Sveti Ivan Klimak, Ljestve ili 30 stuba do raja

O šutnjo! O počinku!
Ti si majka osjećaja,
zrcalo naših grijeha,
ti nas prigibaš pokori,
Ti daješ da iz naših grudi poteku suze
i uzdižeš k nebu nose prošnje.
Poniznost nalazi u tebi svoje boravište.
Zahvaljujući tebi duša postaje svjetlo.
U klupama tvoje škole sami anđeli sjede.
Iz tebe ljudima teku milina i mir.

O Šutnjo! O počinku!
Ti prosvjetljuješ duh, ti proničeš naše misli.
Ti nam pomažeš sebe upoznati.
Ti si majka molitve,
povlašteno vrijeme za čitanje.
Ti krijepiš snage u postu.
Jezik na uzdi držiš,
oslobađaš od neumjerenosti
i podižeš potištena.
Šutnja, tajna duše
sto lebdi u dubini nas samih,
to je ono iz čega se rada strah Božji
i čistoća srca.
Taj zanos duše
zapreten u dubini našega bića
je molitva Duha Svetoga:
„Gospodine Isuse Kriste, smiluj mi se,
Sine Božji, priteci mi u pomoć!“

Igor Smolitsch, monah iz Rusije

Izvorno, prvobitno značenje duhovnog vodstva nameće određenu potrebu vezano za posebni asketski zadatak, osobit poziv za koji se traži profesionalna formacija. Drugim riječima, duhovno vodstvo jest monaški pojam. Tek kada su se muškarci počeli povlačiti iz kršćanske zajednice u pustinju da bi živjeli život u samoći, nastala je potreba za duhovnim vodstvom. Za obične članove prvobitne kršćanske zajednice nije bilo neke osobite potrebe za osobnim vodstvom u smislu poziva. Biskup, živi i vidljivi predstavnik apostola, osnivač mjesne Crkve, govorio je ljudima, kao predstavnik Krista i apostola i brinuo je uz pomoć prezbitera za sve duhovne potrebe svog stada. Pojedinačni član zajednice »formiran« je i »vođen« svojim sudjelovanjem u životu zajednice; sve nužne naputke davali su ponajprije biskup i prezbiteri, a zatim neformalnim strogim opomenama roditelji, supružnici, prijatelji i druga kršćanska braća i sestre.

No, odlaskom prvih pustinjaka u pustinju, došlo je do odvajanja od kršćanske zajednice. Njihov odlazak u divljinu odobrio je i u određenom smislu kanonizirao, ni manje ni više, nitko drugi nego biskup, tada sv. Atanazije, a slijedili su ga i drugi. Ipak pustinjaci su živjeli osamljeno i opasno, daleko od ijedne crkve; rijetko su sudjelovali čak i u otajstvu euharistije. No otišli su u divljinu tražiti Krista. Kao i Krista, Duh ih tada odvede u pustinju da ih đavao iskuša (usp. Mt 4,1). Stoga se pojavila potreba za »razlučivanjem duhova« i za duhovnim ocem.

Nakon mnogih minulih stoljeća promatranja pustinjskih otaca, tumačit ćemo njihov poziv u svjetlu našeg vlastitog. Na kraju krajeva, oni su bili »prvi redovnici«. Vidimo koliko su se njihovi životi značajno razlikovali od naših. U svakom slučaju, njihovo hotimično povlačenje iz normalnog života vidljive Crkve predstavljalo je veoma opasnu duhovnu pustolovinu i inovaciju takvog tipa da bi je mnogi danas nesumnjivo sasvim odbacili. U toj pustolovini nužno je bilo ostvariti određenu zaštitu. Najočitija i najvažnija bila je obuka i vođenje novaka koje je obavljao »duhovni otac«. U takvom slučaju, duhovni otac zamjenjivao je biskupa i prezbitera kao Kristov predstavnik. A ipak, postojala je razlika: nije bilo ničega hijerarhijskog u toj funkciji. Imala je jednostavno karizmatsku narav, a potvrđivala ju je osobna svetost oca. Najveći »opati« u egipatskim i sirijskim pustinjama obično nisu bili svećenici.

Apothegmata ili »Izreke pustinjskih otaca« ostaju elokventno svjedočanstvo jednostavnosti i dubine njihova duhovnog vodstva. Učenici su često putovali miljama kroz divljinu samo da čuju neki kratki savjet, »spasenjsku riječ«, sažeto prosuđivanje i Božju volju njima namijenjenu, u nekoj njihovoj aktualnoj i konkretnoj situaciji. Utjecaj tih »riječi« nije se sastojao toliko u njihovu jednostavnom sadržaju koliko u nutarnjem djelovanju Duha Svetoga, koje ih je pratilo u duši slušatelja. Pretpostavka je, dakako, gorljiva vjera i duboka glad za riječju Božjom i za spasenjem. Ovaj duhovni tek, potreba za svjetlom stvorena je zatim iskušenjima i kajanjem. »Vodstvo« je stoga bio Božji odgovor na potrebu nastalu u duši, iskušenjima i kajanjem koji je prenosio karizmatski predstavnik Mističnog Tijela, abbas ili duhovni otac.

Tako stižemo do glavnog značenja duhovnog vodstva. Riječ je o kontinuiranom procesu formacije i vodstva koji kršćanina vodi i potiče u njegovu posebnom pozivu uskladivši se vjerno s milostima Duha Svetoga, takav kršćanin može postići neki određeni cilj svog poziva i sjediniti se s Bogom.

Sjedinjenje s Bogom ne znači samo viđenje Boga na nebesima nego, kao što Kasijan kaže: savršenu čistoću srca koja posvećuje dušu čak i na zemlji i njome duša postiže nevidljivi doživljaj nebeskih stvari. Duhovno vodstvo bilo je, dakle, jedno od osnovnih sredstava za postizanje monaškog savršenstva.

Thomas Merton, Duhovno vodstvo i meditacija

Na Isusov se spomen sam u duši budi dragi plam,
al' vrh milinama je svim u milom društvu kad si s njim.

Što nježnije da zapjevaš, što ljupkije da poslušaš,
il' što da draže promatraš no što je Isus Gospod naš.

O blag spram sviju, Isuse, što mole ili kaju se,
il' traže te kroz žića vaj tko tebe nađe, nađe raj.

Govoriti je uzalud, badava peru sav je trud,
tko kuša taj tek pravo zna što znači ljubav Gospodnja.

Ti, Isuse, milinom svom i našom budi nagradom
naš ponos cijeli bio tek u tebi, Spase, zauvijek.

Ti divni Kralj si nebesnik, ti plemeniti pobjednik
o Spase ti neiskazan, dobara svih si ocean.

Kad srce ti nam pohodiš i istinom ga prosvijetliš
i ognjem svojim zapališ u ništa svijet nam pretvoriš.

O duša naših radosti, živ izvore i svjetlosti
od slasti ti si većih svih i od svih želja najvećih.

Upoznaj, svijete, Spasa svog i ljubi njega jedinog,
nek za tim ide sav ti mar da vazda raste taj ti žar.

Nek spominje nam tebe glas, nek slika naš te život vas
nek srca za te žegu se i sad i vazda, Isuse.

O Isuse nebesa sjaj i drag si uhu ugođaj
ko meda cvijet u ustima, užitak svet u srcima.

Tko kuša tebe, glad i žeđ sve veća hvata njega sveđ,
on samo tebe željet zna, ti ljubav si mu jedina.

O Isuse, o raju sam, kog s nadom, čežnjom dozivam,
ja suze ronim za tobom i vičem k tebi dušom svom.

Sveđ ostaj s nama, Spase naš, da svijetlom nas obasjavaš
iz duša mrak da izgoniš, milinom dušu napuniš.

O Djevin cvijete, Isuse, s kog sve nam slasti liju se,
sva slava tebi, sva ti čast i kraljevska u raju vlast. Amen.

Sveti Bernard, opat

Vrabac samotnik ima pet sljedećih svojstava. Prvo, da se postavlja na najviše mjesto što može. Drugo, da ne voli društva, pa ni društva drugih vrabaca. Treće, da kljun diže u zrak. Četvrto, da nema izrazite boje. Peto, da ljupko pjeva.
Ista svojstva treba imati duša u motrenju. Mora se uzdignuti iznad prolaznih stvari, ne osvrćući se na njih kao da i ne bi postojale. Tako će voljeti samoću i šutnju da neće trpjeti nikakvo drugo stvorenje. Upravit će srce prema djelovanju Duha Svetoga, odgovarajući na njegova nadahnuća i želje, zato da postane dostojnijom njegovog društva. Ne treba imati određenu boju, jer se nije odlučila ni na što drugo nego da što bolje spozna kao volju Božju. Konačno, treba ljupko pjevati u motrenju i u ljubavi svoga Zaručnika.

Sv. Ivan od Križa

Zanijekati sebe u punom smislu znači odreći se ne samo onoga što imamo nego i onoga što jesmo, znači živjeti ne po svojim željama i prosudbama već po Božjoj volji za nas. Tako će kršćansko odricanje dospjeti do najdubljih dubina našega bića.

Svećenici i redovnici vežu se zavjetima kako bi određenim izvanjskim činima discipline i pobožnosti jednostavnije i izravnije došli do savršenstva milosrdne ljubavi. »Hoćeš li biti savršen, prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom« (Mt 19,21). Uz uobičajene obveze koje imaju svi i koje su upravljene savršenoj ljubavi Božjoj, svećenik i redovnik obvezan je ispuniti i posebne obveze za koje je položio zavjete. One su mu dane s određenom svrhom: da može iznutra rasti u ljubavi i jedinstvu s Kristom. Taj nutarnji rast u ljubavi pravi je rast u savršenosti. Zbog toga svećenik i redovnik mora iskoristiti sredstva koja su mu ponuđena po njegovu staležu da se odreče »svijeta«, da savršenije živi »u duhu« i da raste u jedinstvu s Bogom.

Laik svakako nema sve duhovne pogodnosti koje se nude u redovničkom staležu. Ali, ne zaboravimo da laikat ima prednosti i pravih žrtava sam po sebi. Redovnički zavjeti nikako nisu jedini oblik heroizma koji se stavlja pred kršćanina koji teži za svetošću. Obveze oženjenih često nisu ništa lakše od onih u samostanu. Brak je sakrament i zato je bračni život posebno posvećen sakramentalnom milošću. Ta sakramentalna milost uzdiže bračnu ljubav na duhovnu razinu i zato nije prepreka jedinstvu s Juristom. Ako je se promatra u duhu vjere, ona - po sebedarju u jednostavnosti i ljubavi - postaje prilika za rast u svetosti.

Zato ne smijemo zamišljati da je bračni život »život u tijelu«, a redovnički život samo »život u duhu«. Bračni život je pravi duhovni poziv, iako je, na mnogo načina, nehotice prikazan tegobnim zbog činjenice da oženjeni ljudi ne prepoznaju svoje duhovne mogućnosti i često ne nalaze nikoga tko bi ih vodio u pravom smjeru.

Svakako je tragično da se oženjeni kršćani moraju zamišljati na neki način isključenima iz života svetosti i savršenosti samo zato što misle da je teško ili nemoguće oponašati strogost, posvećenost i pobožnost redovnika.

Naprotiv, oni bi se trebali radovati činjenici da im je Crkva u svim tim stvarima ostavila slobodu da pronađu ono što najbolje odgovara njihovim potrebama. Neka čitaju Novi zavjet i neka nasljeduju duh prvih kršćana koji su zajedno blagovali i »lomili kruh te u radosti i prostodušnosti srca zajednički uzimali hranu« (Dj 2,46-47). Neka urone u liturgijski život Crkve i izvuku iz njezine euharistijske pobožnosti svu snagu koja im treba da žive u ljubavi i zaboravu samih sebe.

Put svetosti je put povjerenja i ljubavi. Pravi kršćanin živi »u Duhu« i u svakom trenutku pije iz skrivenog izvora božanske milosti, bez da je opsjednut bilo kakvom posebnom potrebom za kompliciranim i nevažnim pravilima (običajima, praksama, navikama, propisima). On je, iznad svega, usredotočen na bitno: na trenutke jednostavne molitve i vjere, na prisutnost Božju, na dragovoljno predanje božanskoj volji u svemu - posebno u dužnostima svoga staleža - i, iznad svega, na ljubav prema svome bratu u Kristu.

Ipak, odricanja nikada neće nedostajati. Kršćanin mora voditi život u kojem često mora podnositi bolne žrtve. Trajni napor da kontrolira svoju naglost i sebičnost, da se pokori zahtjevima ljubavi, traži neprestanu i neumornu žrtvu.

»Dakle, braćo, dužnici smo, ali ne tijelu da po tijelu živimo! Jer ako po tijelu živite, umrijeti vam je, ako li pak Duhom usmrćujete tjelesna djela, živjet ćete. Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji. Ta ne primiste duh robovanja da se opet bojite, nego primiste Duha posinstva u kojem kličemo: 'Abba! Oče!' Sam Duh susvjedok je s našim duhom da smo djeca Božja; ako pak djeca, onda i baštinici, baštinici Božji, a subaštinici Kristovi, kada doista s njime zajedno trpimo, da se zajedno s njime i proslavimo« (Rim 8,12-17).

»Plod je pak Duha: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost. Protiv tih nema zakona. Koji su Kristovi, razapeše tijelo sa strastima i požudama. Ako živimo po Duhu, po Duhu se i ravnajmo! Ne hlepimo za taštom slavom! Ne izazivajmo jedni druge, ne zaviđajmo jedni drugima! (Gal 5,22-25).

Ipak, sv. Toma jasno ističe da je u ovome životu apsolutna savršenost nemoguća. Savršenost kojoj moramo težiti najviša je i najpotpunija, ali ona je dostižna tek u nebu. U nebu će naša ljubav stalno biti stvarno i potpuno usmjerena prema Bogu. Takva savršenost nije moguća na zemlji. Savršenost koja se može postići u ovome životu ona je koja odbacuje sve što se protivi ljubavi Božjoj:
a) odbacivanje svih smrtnih grijeha - a to spada pod zapovijedi
b) otklanjanje prepreka za pravu ljubav – a to spada pod savjete.

Sv. Toma ovdje govori o redovničkim zavjetima, ali evanđeoski savjeti sigurno nisu izuzeti iz života kršćana laika. On također može razmišljati na koji će način - primjerice živeći u duhu siromaštva - prijeći razinu zapovijedi i posvetiti svoj život Bogu tako da obrati veću pozornost njegovoj prisutnosti i dubljem sjedinjenju s njegovom svetom voljom.

Neki od ranih pustinjskih otaca vjerovali su da se asketskom disciplinom u ovom životu može postići gotovo apsolutna savršenost. Kasijan je vjerovao da je to moguće. Sv. Jeronim je ispočetka vjerovao isto, ali je poslije odustao od takvoga razmišljanja i kao sv. Toma uvidio da, u sadašnjem životu, možemo biti samo relativno savršeni. Mi nikada nećemo biti bez polupromišljenih propusta koje uzrokuje naša slabost. To je istina čak i kad su u pitanju sveci, koji su svi zadržali svoju krhkost i ljudsku ograničenost.

Paradoks je monaške povijesti da je ideal super-čovjeka koji u sebi savršeno obuzdava požude ovoga svijeta, više poganski nego kršćanski koncept i stoga je on više ideal »tijela« nego »duha«. U kršćanskoj svetosti, određene ljudske slabosti i nesavršenosti sasvim su spojive sa savršenom ljubavlju Božjom tako dugo dokle god dolazimo do poniznosti iz iskustva vlastite grešnosti i na taj način sve više učimo imati potpuno i savršeno povjerenje u milost Božju. Sv. Pavao nam je klasičan primjer:

»I da se zbog uzvišenosti objava ne bih uzoholio, dan mi je trn u tijelu, anđeo Sotonin, da me udara da se ne uzoholim. Za to sam triput molio Gospodina, da odstupi od mene. A on mi reče: 'Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje.' Najradije ću se dakle još više hvaliti svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova. Zato uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi Krista. Jer kad sam slab, onda sam jak« (2 Kor 12,7-10).

To ne znači da kršćanin ne može doći do pravog i relativno savršenog mira, čak i u ovome životu. Svakako se svi možemo i moramo truditi postići mir srca i oslobođenje od neurednih strasti. Bez toga nutarnjeg mira ne možemo stvarno upoznati Boga i uživati prisnost s njim, što nam je - kao njegovoj djeci - namijenjeno.

Ipak, mir se ne postiže brutalnom snagom i nasiljem, despotskim obuzdavanjem naših nagona. Mir nije stvar snage već je on plod ljubavi. A ljubav znači podložiti se Kristu, poslušno se pokoriti njegovu Duhu. Pravi je mir djelo Božjeg milosrđa a ne ljudske volje. Kada mu se u ljubavi prepustimo, sama njegova prisutnost utažuje naše želje i smiruje pobunjene strasti. I ako se povremeno podignu oluje u našim srcima, ako nam izgleda kao da Bog spava, i usred tih sukoba svejedno možemo imati duboki mir ako mu zaista vjerujemo. I zaista, moramo shvatiti da on dopušta sukobe samo zato da očisti naša srca, da kuša našu strpljivost i tako ojača naš duhovni mir.

Savršenost kršćanskog odricanja paradoksalno uključuje čak i odricanje od određenih neurednih zadovoljstava u našim krepostima i asketskoj odvažnosti (ako je ima). Sveci nisu arogantne i samouvjerene osobe koje njihove kreposti čine bogatima i moćnima u duhovnom staležu. One su prije kao Jeremijini ljudi koji su potpuno shvatili svoje siromaštvo pred Bogom:

Ja sam čovjek što upozna bijedu
pod šibom gnjeva njegova.
Mene je odveo i natjerao da hodam
u tmini i bez svjetlosti.
I upravo mene bije i udara
bez prestanka njegova ruka.
Iscijedio je moje meso,
kožu moju,
polomio kosti moje.
Načinio mi jaram,
glavu obrubio tegobama.

U bespuća me vodio, razdirao,
ostavljao me da umirem.
Napinjao je luk svoj i gađao me
kao metu za svoje strelice.
U slabine mi sasuo strelice,
sinove svoga tobolca.
Postao sam smiješan svome narodu,
rugalica svakidašnja.
Gorčinom me hranio,
pelinom me napajao.
Puštao me da zube kršim kamen
grizući,
zakapao me u pepeo.
Duši je mojoj oduzet mir,
i više ne znam što je sreća!
Bez prestanka na to misli
i sahne duša u meni.
To nosim u srcu
i gojim nadu u sebi.
Dobrota Jahvina nije nestala,
milosrđe njegovo nije presušilo.
Oni se obnavljaju svako jutro:
tvoja je vjernost velika!
»Jahve je dio moj«, veli mi duša,
»i zato se u nj pouzdajem.«
Dobar je Jahve onom koji se u nj
pouzdaje,
duši koja ga traži.
Dobro je u miru čekati
spasenje Jahvino!

Tužaljke 3,1-5.11-17.20-26.

T. Merton, Život i svetost

Slaviti danas Svetog Benedikta znači htjeti ući u njegov bitak, srž njegova misli, života i djela čemu smo i mi danas svjedoci jer ga slavimo u zajednici koja danas živi njegovo Pravilo. Taj čovjek Božji od kojeg nas dijeli petnaest stoljeća uglavnom nam je nepoznat, o njemu je napisano malo u vremenu njegova života i neposredno poslije, a on sam je ostavio tek jedan «knjižurak»: veličanstveno PRAVILO života za one koji Boga traže.

Od toga malo, nastaje neopisivo mnogo kroz svih petnaest vjekova do dana današnjega i prelijeva se u budućnost vremena i ljudi. Pravilo po onima koji ga žive zahvaća cijelu Europu i kasnije cijeli svijet. Ljudi, muškarci i žene koji su svoje postojanje i ustrojstvo uskladili s njegovim savjetima u malom Pravilu, postadoše s jedne strane vrsni nasljedovatelji Vječnoga Kralja, a s druge strane učiše i uče u svakoj epohi kako s Bogom živjeti i usklađivati svoje postojanje i put životom u svijesti i žaru ljubavi Krista kome se ništa ne smije pretpostavljati. Monaška obitavališta su sjenice prisutnosti i slavljenja Boga, škole u kojima se cijeloga života uči služiti Njemu. Benedikt izričito toj duhovnoj dimenziji života pridružuje i onu drugu i jako bitnu: rad. Monah, kao i svaki drugi sin Eve i Adama u znoju lica svoga zarađuje i jede kruh vlastitim žuljevima stečen.

Bilo bi presmiono dalje govoriti o Benediktu i naglasiti jednu temu koja bi bila nekako središnja ili glavna misao ili tema čitavog Pravila. Ja ću se omeđiti samo na ono što među ostalim u Pravilu smatram jako bitnim na što on stavlja naglasak i što savjetuje svojim sljedbenicima: monasima i monahinjama, svaki pak kršćanin može i sebe motriti kroz tu prizmu Benediktova govora.

U sedmom poglavlju njegovoga Pravila kao i u svakom drugom on govori jasno, slikovito služeći se maksimalno mislima Riječi Božje.


Sveti Benedikt govori o ljestvama koje se u snu pokazaše Jakovu kad je vidio kako po njima anđeli silaze i uzlaze, kao simbol puta obraćena.
(RB 7 5-6, 8-9).

Za stvarno obraćenje sam čovjek nije dostatan, treba mu snažna i prisna pomoć, čvrst oslonac i sloboda srca. Tako u drugom poglavlju svojeg Pravila Benedikt govori o prvotnoj ulozi opata.

Nalaže mu se vodstvo duša i da bude na uslugu velikom broju braće sa svim njihovim humorom, karakterom i duhom svakog pojedinog, svakom se treba približiti, svakom se prilagoditi kako sam ne bi trebao trpjeti od nesklada povjerenog mu stada. Na konačnom sudu i sam će odgovarati o ispravnosti svojeg nauka i posluhu onih koji mu bijahu povjereni da ih vodi.

VODITI DUŠE šest puta se ponavlja od 31. do 39. retka drugog poglavlja Pravila. Neopisivo važna uloga zadaća Opata ali i posluh te otvorenost onih koje mu Bog povjerava u osobi svakoga koji je član zajednice ili u nju ulazi.

Benedikt stavlja pažnju prema cjelovitosti osobe.

Kad netko uđe u samostan sa sobom donosi svu svoju povijest; povijest od svog nastanka do tog konkretnog trenutka i donosi svoj temperament. Donosi svoje emocije i osjećaje, koje su u najvećoj mjeri determirane po vlastitim roditeljima, obitelju i socijalnom ambijentu. Nosi sa sobom svoje želje, svoje ideje i rane koje su ga udaljile od njega samoga. Donosi sve ono što nosi na neki način nesvjesno, dobro i loše, ono što ga hrani i ono na što je zaboravio; traume i nemoći u kojima je bio nesposoban ispravno reagirati.

Sva ta prtljaga ulazi s čovjekom u samostan. Ništa ne ostaje pred vratima. Ta datost prošlosti određuje njegovo ponašanje u zajednici, odnose i njegove reakcije. To je zemaljski život tog čovjeka, Benediktove ljestve koje prima daju njegovu biću oblik i duh . To je materija i subjekt OBRAĆENJA.

Kad netko ulazi u samostan, on i nesvjesno traži «izgubljeni raj», idealnu obitelj, i mjesto koje je imao u idealnoj obitelji. Projiciraju se likovi oca i majke u članovima zajednice. U relaciji s braćom i zajednicom čovjek jednostavno izgubi sve ono što je prethodno bilo traumatično i bolno. Ulazi u slobodu i ljepotu postojanja darovanosti svega; vlastita života u konkretnosti svih domena svoje osobe, a tako i tajne i divote svakog drugog brata, sestre, čovjeka.

Kad se čovjek ne otvori, kad ne preda cjelovito svega sebe, te kad i mrvicu sebe želi sačuvati, prikriti i ostaviti nedodirno svojim, tada dolazi do konfuzija i trauma svih vrsta, do gorčina i zatvorenosti u vlastito klupko i tada su drugi krivci sve nesreće koju si takva osoba sama izgrađuje upravo tom necjelovitom predanošću sebe novom tlu života.

Sve ovo je samo materijalni subjekt obraćanja.

Put obraćenja ne nalazi se na razini moralnog gdje se ispravlja naše izvanjsko ustrojstvo bez odnosa s našim emocijama i našim realnim osjećajem i povezanošću s našom dušom.

Taj put se ne nalazi u onom isključivo psihološkom vidu gdje se ide za tim da čisto intelektualno riješimo probleme svojega ustrojstva.

Put obraćenja nije ni na nivou socijalizacije koja pretpostavlja izvanjsko usklađenje jer samo time se još ne dolazi do unutarnjeg sklada,

Koji je onda PUT OBRAĆENJA ?

Obraćenje traži zaokret i usmjerenje prema nutrini, unutrašnjosti osobe, prema svemu što se događa i konzervira u nama, da bi osluškivali spokojno i s pažnjom.

Obratiti se, znači osluškivati život s postojanošću, realan život našeg iskustva, postati svjestan naših realnih htijenja i osjećaja, spustiti se u taj veliki prostor, u te dvorane vlastitih sjećanja koji čovjeka dovode do onoga koji me je stvorio, kako kaže Sv. Augustin u svojim Ispovijestima (8: 12)

To je put prema stvarnom čovjeku, jedincatom čovjeku koji sam ja i kakav mogu postati da odgovorim svojem pozivu. To znači oteti od zaborava trenutke i periode mojega života u kojima sam počeo reagirati kao «nezbiljski ja» udaljujući se od sebe sama da bih nadživio, gdje sam izgubio kontakt sa svojom dušom, sa slikom Boga u meni, put je to koja pretpostavlja veliku poniznost.

Na taj put se kreće samo sa svjetlom vjere u krhkoj sigurnosti koju Bog od mene traži, jer nema drugoga puta. Svjetlo intuicije mi govori da će mi pomagati u prolazu kroz beznađa i nesigurnosti prema slici Boga u meni, prema ljubavi Božjoj koju je Duh Sveti ulio u nas.

Na takav put poniznosti se kreće samo onda kad postoji dovoljno jaka afektivna veza s duhovnim pratiteljem, ocem.
Afektivna veza je dar i ne može biti izvanjskim htjenjem učinjena. Potrebno je pobijediti u sebi toliko ponosa, srama, neodlučnosti, nepovjerenja prije no što se počne komunicirati svoja opterećujuća sjećanja, svoje negativnosti, svoje fantazije ali isto tako svoja iskustva svjetla i čežnji duše za Bogom.

Sveti Benedikt u 72. poglavlju svoga Pravila veli: Neka s velikom strpljivošću uzajamno podnose slabosti bilo tijela bilo ponašanja. Tu on pušta da žito raste zajedno s korovom na polju naše duše.

Rasti u poniznosti znači, biti sve više i više u sebi samom, sa svime što živi u meni i sa svime se pomiriti.

To je proces preobrazbe na svim nivoima osobe do onoga čega nismo ni svjesni. Tako Isus Nikodemu kaže, da se čovjek mora NANOVO RODITI.

Proces obraćenja inzistira na integraciji svega što živi u našoj nutrini. Integracijom opsluživanja stožernih vrmena i opsluživanja ritna svakodnevice a to je: sveto i kontinuirano čitanje – lectio, molitva – opus Dei - i rad, šutnja i govor da nam pomogne slušati dušu uhom srca.

Obraćenje, rad na svojoj osobnoj preobrazbi poziv je i posao monaha tokom cijeloga života, na jednom mjestu, u istoj zajednici braće, sestara pod vodstvom Opata.

To se događalo na ovom brdašcu tokom vjekova s prekidom koji je nametnula politička sila prijašnjih vjekova. Iz starog panja Ćokovca isklijale su nove mladice u prošlom stoljeću zahvaljujući blagopokojnom ocu Martunu Kiriginu i onima koje je Bog pozivao na ovo malo brdašce u minijaturni samostanćić da ova malenkost stvarnosti benediktinske bude dragocjeni biser i veliki svjetionik iskonskog Božjega u Rodu našem i škola u kojoj se uči služiti Gospodinu.

Hvala Vam draga braćo i sinovi svetog Benedikta što kročite putem Pravila Mudrog oca, što se uzdižete poslije svakog silaska s ljestava koje čovjeka s nebom povezuju. Vi ste govor i odsjaj Boga među nama i svih koji amo dolaze i svima koji znaju za Vas te su u ohrabreni u stvarnostima svojih života jer znaju da ste Vi ovdje u POSLUHU Benediktova Pravila i savjeta da budete blagoslovljeni i trajni blagoslov nebrojenom mnoštvu preko svih granica.

Završavam mišlju jednog monaha s istoka koji je živio tu negdje gotovo u istom vremenu kao i Benedikt!

„Tko posve sam, u srcu pustinje, slavi liturgiju,
taj je slavi u mnogobrojnome skupu.
Ako se dvojica ujedine da je slave među pećinama,
tisuće, milijarde tu su prisutne.
Ako se tako trojica sastanu,
četvrti je među njima.
Ako su tu šestorica ili sedmorica,
dvanaest tisuća je okupljeno.
Ako stanu uokrug,
sav će svemir ispuniti molitvom.
Ako su razapeti na pećinu i označeni sjajnim križem,
utemeljena je Crkva.
Ako su združeni,
Duh lebdi nad njihovim glavama.
A kada završe svoju molitvu,
Gospodin ustaje da posluži svoje sluge.”

sv. Efrem Sirski

Priredio vlč. Antun Pećar

Treća je osobitost šutnje da je ona otajstvo budućega svijeta, jer nas uči govoriti. Puna je snage samo riječ koja dolazi iz šutnje.
Ona nosi plod, proizlazi iz šutnje i u nju se vraća. Podsjeća nas na šutnju iz koje dolazi i opet nas vodi u tu istu šutnju. Riječ koja nije ukorijenjena u šutnji, slaba je, nemoćna, kao mjed što ječi i cimbal što zveči (1 Kor 13, 1).
No, sve to vrijedi samo onda kada šutnja, iz koje proizlazi riječ, nije odsutnost i praznina, nego prisutnost i punina; to nije ljudska šutnja iz neugodnosti, stida ili osjećaja krivice, nego Božja šutnja u kojoj je pohranjena ljubav.
Samo se nakratko možemo osvrnuti na otajstvo kojem postajemo dionici po šutnji i na Riječ, koja je otajstvo samog Božjeg govora. Bog reče Riječ iz svoje vječne šutnje i po Riječi je stvorio i spasio svijet. U početku reče Bog: Zemlja, more i nebo. Reče: Sunce, mjesec i zvijezde. On reče: Biljke, ptice, ribe, divlje i pitome životinje. Konačno reče: Muž i žena.
Zatim se u punini vremena Božja Riječ utjelovila, po njoj je sve stvoreno i svima koji vjeruju dana je moć da postanu djeca Božja. U svemu tome Božja Riječ ne prekida Božju šutnju, štoviše, ona razvija neizmjerno bogatstvo njegove šutnje.
Kad su se monasi povlačili u egipatsku pustinju, htjeli su biti dionici te božanske šutnje. A kad su iz te šutnje govorili o potrebama svijeta, pokušavali su sudjelovati u stvaralačkoj i obnoviteljskoj snazi božanske Riječi.
Riječi mogu samo onda stvarati zajedništvo, a time ujedno i novi život, ako utjelovljuju šutnju iz koje proizlaze. Čim počinjemo svojim riječima druge zarobljavati i koristiti riječi kojima se branimo, odnosno druge napadamo, tada naša riječ više ne dolazi iz šutnje. Ali ako riječ donosi spasonosnu i životvornu smirenost svoje vlastite šutnje, tada je potrebno vrlo malo riječi: može se mnogo kazati, a da se puno ne govori.
Tako je šutnja otajstvo budućeg svijeta. Po šutnji ostajemo hodočasnici i ona će nas sačuvati od zapletenosti u događaje ovoga vremena. Šutnja štiti oganj Duha Svetoga koji u nama gori. Ona nas osposobljava za riječi kojima sudjelujemo u stvaralačkoj i spasonosnoj snazi same Božje Riječi.

Henri J. M. Nouwen, Put srca

Kad je Antun pustinjak čuo Isusove riječi: »Idi, prodaj što imaš i podaj siromasima ...A onda dođi i slijedi me«, shvatio je to kao poziv da umakne navalama svijeta. Napustio je svoju obitelj, živio je siromašno u nekoj kolibi, nedaleko od svog rodnog sela i zaposlio se ručnim radom i molitvom. No uskoro je shvatio da se od njega traži još više. Morao se suočiti sa svojim neprijateljima - srdžbom i požudom - te se potpuno preoblikovati u novo biće. Njegovo staro, lažno ja moralo je umrijeti i prepustiti mjesto novom ja. Zato se Antun povukao u potpunu samoću pustinje.
Samoća je talionička peć preobrazbe. Bez samoće postajemo žrtve svoje okoline i sve se više zaplićemo u prijevare lažnog ja. I sam je Isus ušao u tu talionicu. Tu su ga iskušavale tri prisile svijeta: uživati ugled (Pretvori kamenje u kruh), pobuđivati divljenje (Baci se dolje) i posjedovati vlast (Sva kraljevstva svijeta ću ti dati). Tu je on priznao Boga jedinim izvorom svoga identiteta (Klanjaj se Gospodinu, Bogu svome i njemu jedinome služi). Samoća je mjesto velike bitke i velikog susreta - bitke s prisilama lažnog ja i susreta s Bogom koji ljubi, koji novome ja poklanja svoje vlastito biće.
Možda ovo zvuči suviše zastrašujuće i budi pomisao na srednjovjekovnu askezu. Ali, ako se na odgovarajući način postavimo prema tvorevinama svoje mašte i odstranimo ih, vidjet ćemo da se ovdje radi o onom svetom prostoru u kojem naviještanje i duhovnost prelaze jedno u drugo. Taj se prostor zove samoća.
Da bismo razumjeli što zapravo znači samoća, moramo najprije otkriti kakvo je značenje tom pojmu dao naš svijet. Priznajemo jedni drugima da nam je u životu povremeno potrebna stanovita samoća. Pod tim mislimo na vrijeme i prostor samo za nas, kada nas nitko neće ometati, gdje ćemo se predati svojim mislima, gdje ćemo se slobodno izjadati ili pozavršavati kakve poslove. Samoća za nas najčešće znači - privatni život. Stekli smo neko uvjerenje da svi imamo pravo na privatni život. Tako samoća postaje nekakva duhovna svojina koja se može steći na slobodnom tržištu duhovne robe. Štoviše, samoću si predstavljamo kao kakvu benzinsku crpku gdje možemo napuniti svoje spremnike, ili kao ugao u boksačkom ringu gdje nam se zaliječe rane, istrljaju mišići i ohrabrujućim poklicima osvježi volja za borbu. Kratko rečeno, samoću zamišljamo kao mjesto gdje možemo skupiti nove snage u neprestanoj borbi za opstanak.
No to nije samoća svetog Ivana Krstitelja, j svetog Antuna ili svetog Benedikta, niti je to samoća Charlesa de Foucaulda ili braće iz Taizea. Za njih samoća nije neko privatno lječilište. Ona je, naprotiv, mjesto obrata, mjesto gdje umire staro ja i gdje se rađa novo ja, mjesto gdje se pojavljuje novi čovjek, nova žena.
Kako ćemo najbolje upoznati tu preobražavajuću samoću? Pokušat ću u pojedinostima jasnije opisati i borbu i susret koji se događaju u toj samoći.
U samoći ostajem bez svog oružja: bez prijatelja, bez telefonskih poziva, bez sjednica, bez zabavne glazbe, bez knjiga koje odvlače moju pozornost; ostajem samo ja -gol, ranjiv, slab, grešan, razotkriven, slomljen - ništa. U svojoj se samoći moram suočiti s tim svojim ništa vilom, s tim tako užasnim ništavilom, dok se u meni sve opire tražeći prijatelje, rad i rastresenosti u kojima bih zaboravio svoje ništavilo i samom sebi mogao glumiti neku veličinu.
Ali, to još nije sve. Čim sam odlučio izdržati u svojoj samoći, naviru u mom duhu nekontrolirane misli, zavodljive slike, divlja mašta i neuredne predodžbe kao majmuni na stablu banane. Srdžba i požuda pokazuju svoja odvratna lica. Tim svojim neprijateljima držim duge govore pune mržnje, sanjam sne u kojima uživam bogatstvo, ugledan sam i privlačan, ili sam bijedan, odvratan, u potrazi za mjestom utjehe. I tako stalno pokušavam pobjeći iz mračne provalije svoga ništavila te ponovo uspostaviti svoje naduto, lažno ja.
Radi se samo o tom da izdržim u svojoj samoći, da ostanem ustrajno u svojoj ćeliji dotle dok svi moji zavodnici ne prestanu obijati moja vrata i ne ostave me na miru.
Matija Grünewald je na oltarnoj ploči u Isenheimu grubim realizmom naslikao odvratne nakarade i mnoštva demona, koji napastuju svetog Antuna u njegovoj samoći. To je uistinu duhovni boj jer postoji istinska opasnost od toga da se cijeli svoj život opiremo istinitosti svoga stanja i da se pri tom neumorno trudimo kako bismo uvjerili sebe u svoju osobnu krepost. Pa ipak, nije Isus »došao zvati pravednike nego grešnike« (Mt 9, 13).
To je borba u kojoj treba izdahnuti lažno ja, ali njezina težina mnogostruko nadilazi naše snage. Luđak je onaj tko misli nadvladati svoje demone vlastitim oružjem!
Mudrost pustinjaka poučava nas da jedino suočenje sa svojim vlastitim ništavilom prisiljava čovjeka na potpuno i bezuvjetno predanje Gospodinu Isusu Kristu. Sami se ne možemo nekažnjeno suprotstaviti »tajni Zloga«. Samo Krist može nadvladati moći zla. Samo u njemu i po njemu možemo izdržati bitke svoje samoće.
Vrlo lijepo svjedočanstvo o tome daje nam opat Ilija: »Neki je starac boravio jednom u hramu kad mu iznenada pridoše demoni i rekoše: 'Odlazi odavde, s ovog našeg mjesta!' Starac odvrati: 'Niste vi gospodari nijednog mjesta!' Tada demoni počeše razbacivati palmine grančice, ali starac osta tu skupljajući ih. Demon ga zgrabi za ruku i povuče van. Kad je starac bio na vratima, uhvati se čvrsto rukom za dovratak i poviče: 'Isuse, dođi mi u pomoć!' Demon smjesta pobježe. Starca obliju suze. A Gospodin mu reče: 'Zašto plačeš? 'Starac odgovori: 'Zato
što se oni usuđuju i silom poslužiti da izvedu što su naumili'. A Isus mu rastumači: 'Ti si bio nemaran! Čim si me, naime, potražio, našao si me'«
Ovaj nam događaj potvrđuje da se pravi duhovni boj može voditi i dobiti samo u istinskom susretu s Isusom Kristom, koji se ne događa prije, poslije ili izvan bitke s našim lažnim ja i njegovim demonima. Ne. Gospodin dolazi k nama upravo usred te bitke i govori nam kao i starcu u navedenoj zgodi: »Čim si me potražio, našao si me«!
U samoću ulazimo prije svega zato da se susretnemo s Gospodinom, da budemo s njim i samo s njim. Stoga je u samoći naša glavna zadaća: ne posvećivati preveliku pozornost bezbrojnim utvarama koje nas zaokupljaju, nego usmjeriti oči duha i srca prema njemu, svom božanskom Spasitelju. Pogled na svoje grijehe možemo podnijeti samo ako ih gledamo kroz milost; samo se u lječilištu usuđujemo pokazati svoje rane, samo ako je sva naša misao i težnja usmjerena prema Kristu, možemo se osloboditi iz te zarobljenosti svojim strahovima i pogledati u oči svojoj pravoj naravi. Ako smo svjesni da ne živimo mi, nego da Krist živi u nama, da je on naš istinski ja, tek tada polako popuštaju prisile i mi počinjemo kušati slobodu djece Božje. Sa smiješkom se tada možemo osvrnuti natrag i čak ustanoviti da više nismo ni srditi ni požudni.
Kakve to veze ima s našom svakidašnjicom? Iako nismo pozvani na samostanski život i nemamo fizičkih sposobnosti da izdržimo tvrdoću pustinje, ipak smo odgovorni za svoju vlastitu samoću. Baš zbog toga što nam naša svjetovna okolina nudi premalo duhovnih poticaja, moramo razviti svoju vlastitu inicijativu. Moramo sami sebi stvoriti svoju osobnu pustinju u koju ćemo se dnevno povlačiti, stresati u njoj sve prisile sa sebe, da bismo mogli proboraviti u blagotvornoj, svetoj prisutnosti Gospodinovoj. U takvom ozračju mi se sve više i više suobličavamo slici onoga čije Ime propovijedamo, a bez takve pustinje gubimo svoju vlastitu dušu dok drugima naviještamo Evanđelje.
Prije svega, najvažnije je odrediti vrijeme i mjesto gdje ćemo biti s Bogom, i to samo s njim. U praksi će ta vježba samoće izgledati kod svakoga drugačije i ovisit će o karakteru svakog pojedinca, o poslu koji radi i okolini u kojoj živi. Ali prava vježba nikad nije nešto neodređeno i općenito. Ona je tako konkretna i određena kao što je to i naša svakidašnjica.
Kad sam prije nekoliko godina posjetio Majku Tereziju iz Calcute i upitao je kako bih trebao živjeti svoje svećeničko zvanje, jednostavno je odgovorila: »Provedite dnevno jedan sat u klanjanju pred Gospodinom
i nemojte nikad učiniti nešto što znate da nije pravo. Tada ćete istinski živjeti«.
Vjerojatno bi Majka Terezija oženjenom čovjeku s malom djecom savjetovala nešto drugo, treće, pak, članu neke velike zajednice. Ali kao i svi veliki Isusovi učenici, i ona je potvrdila istinu kako naviještanje vjere može biti plodonosno samo onda kada proizlazi iz neposrednog i iskrenog susreta s Gospodinom. Takvu jeku čujemo i u početnim riječima Prve Ivanove poslanice: »Što bijaše na početku, što smo čuli, što smo vidjeli očima svojim, što razmotrismo i ruke naše opipaše o Riječi, Životu ...to navješćujemo.« (1 Iv 1,1)
Samoća je, dakle, mjesto čišćenja i preobrazbe, mjesto velike borbe i velikog susreta. Samoća nije tek sredstvo do nekog cilja. Ona je sama cilj, ona je mjesto gdje nas sam Krist preobražava u svoj osobni lik i oslobađa od ubilačkih prisila ovoga svijeta. Samoća je mjesto našeg spasenja. Stoga je ona zaklon kamo bismo htjeli odvesti sve koji u ovom našem mračnom svijetu traže svjetlo. Sveti Antun pustinjak proveo je dvadeset godina u potpunoj odijeljenosti. Kad je napustio to mjesto, ponio je svoju samoću sa sobom i dijelio je svima koji su mu dolazili. Oni koji su ga vidjeli opisuju ga kao odmjerenog, blagog, brižnog. Postao je sličan Kristu, tako je ižaravao ljubav Božju da mu je cijela pojava bila naviještanje vjere.

Henri J. M. Nouwen, Put srca

Tjelesna oholost očituje se u: bučnom govoru, dosadi (njezina šutnja), gromkom smijehu (njezina veselost), besmislenoj potištenosti (njezina tuga), zajedljivosti (njezino odgovaranje) i lakomislenosti (njezina riječ). Njezine riječi kao da se izgovaraju bez i najmanjeg sudjelovanja srca. Ona ne poznaje trpljenje, i ostaje strana ljubavi, smjela u nanošenju žalosti, malodušna u njihovu podnošenju, nerado poslušna ukoliko toj poslušnosti ne prethodi vlastita želja i volja, nepokorna savjetima, nesposobna za odricanje od vlastite volje i podvrgavanje drugima, uporna u svojim odlukama i neraspoložena popuštati drugima. Postavši nesposobna primati spasonosne savjete, ona više vjeruje svome mišljenju, nego prosudbama otaca.

Onaj, koji se spustio tim stubištem, onaj kojim je jednom ovladala oholost, s užasom se okreće od strogog reda. Smatra da se putem savršenosti sporo kreće zbog općenja s braćom, te da neznatno uspijeva u stjecanju trpljenja i mira zbog krivnje drugih, zbog prepreka koje mu postavljaju, dolazi mu želja za životom u samačkoj ćeliji, ili čak za osnivanjem vlastitoga samostana kako bi mnoge privukao strogom životu. I on hiti sabrati pristalice svog učenja, te od neuspjelog učenika postaje još neuspjelijim učiteljem.

Prema tome, ako hoćemo da se naše zdanje izgradi do samog vrha te da bude ugodno Bogu, pobrinimo se da mu postavimo temelj na točnom evanđeoskom učenju, a ne na svojoj volji, koja nam ugađa. Po evanđelju takav temelj ne može biti ništa drugo osim straha Božjega i mira, koji se rađaju iz krotkosti i jednostavnosti srca.

Mir se ne može steći bez odricanja od svega. Bez odricanja se nećemo moći utvrditi ni u dobroj poslušnosti, ni u ustrajnom trpljenju, ni u nepomućenoj krotkosti, ni u savršenoj ljubavi. Bez svih njih, pak, naše srce nikako ne može postati staništem Duha Svetoga. O tome Gospodin govori po proroku: Ali na koga svoj pogled svraćam? Na siromaha i čovjeka duha ponizna, koji od moje riječi dršće. (Iz 66,2)

Zbog toga Kristov bojovnik, koji ispravno vodi duhovnu bitku, i želi da ga Gospodin ovjenča vijencem, treba da se svakako pobrine oko istrebljenja i te najljuće zvijeri, koja razara sve vrline. On mora biti uvjeren kako se neće osloboditi strasti sve dok ta zvijer bude u njegovu srcu. Štoviše, i ono će malo vrlina, što ih stekne, propasti od njezina otrova.

U našoj se duši nikako ne može izgraditi zdanje vrlina ukoliko u našem srcu ne budu najprije postavljeni temelji istinskog mira. Naime, jedino mir može izdržati do vrha sagrađeno zdanje savršenosti i ljubavi. Toga radi potrebno je prvo pred svojom braćom u iskrenomu raspoloženju očitovati istinski mir, ne dopuštajući si da ih ma čime ožalostimo, ili rastužimo. To nikako nećemo biti u stanju ispuniti ukoliko u nama ne bude duboko ukorijenjeno istinsko odricanje od svega zbog ljubavi prema Kristu.

To se odricanje sastoji u potpunom lišavanju svakog stjecanja. Osim toga, potrebno je u jednostavnosti srca i bez ikakve prijetvornosti primiti jaram poslušnosti i podčinjenosti tako da - osim zapovijedi oca - u nama nipošto ne živi nikakva druga volja. To će moći ispuniti samo onaj tko je umro ovom svijetu, te tko se smatra nerazumnim i glupim, pa izvršava sve zapovijedi otaca, bez ikakvog razmišljanja i s vjerom da je sve to sveto i od Boga objavljeno.

Budemo li se održavali u takvu raspoloženju, bez ikakve sumnje steći ćemo nepomućeno stanje mira. Smatrat ćemo se najmanjima od svih i strpljivo ćemo podnositi sve što nam se događa, bilo da je riječ o klevetama, bilo o štetama. To ćemo primati kao da dolazi od naših poglavara (kao poslušnost ili kušanje).

I ne samo da ćemo to podnositi s lakoćom, nego ćemo sve smatrati neznatnim i ništavnim, postojano misleći na Gospodinova stradanja, kao i na stradanja svetaca i osjećajući ih. Tad će nam klevete izgledati utoliko lakše, ukoliko smo udaljeniji od njihovih djela i kobnih posljedica.

Oduševljenost trpljenjem, koje odatle proizlazi, bit će još silnije ukoliko budemo mislili na skoro preseljenje s ovoga svijeta i na buduće sudioništvo u blaženstvu i slavi Krista i svetaca. Takva misao pogubna je ne samo za oholost, nego i za sve druge strasti. Nakon toga valja vrlo strogo održavati takav mir i pred Bogom. To ćemo i postići ukoliko se budemo držali uvjerenja da sami od sebe, bez Božje pomoći i milosti, ne možemo učiniti ništa što bi pridonijelo savršenosti vrline, te ukoliko budemo iskreno vjerovali kako je i ono što smo uspjeli razumjeti, čisti dar Božji.

Ivan Kasijan, Duhovni boj s osam glavnih strasti

Savršenost nije moralni ukras koji stječemo mimo Krista kako bismo stekli uvjete da se sjedinimo s njim. Savršenost je djelo samoga Krista, koji po vjeri živi u nama. Savršenost je život pun milosrđa kojeg takvim čine darovi Duha Svetoga. Kako bismo mogli postići kršćansku svetost, Isus nam je ostavio svoje učiteljstvo, sakramente Crkve i savjete po kojima nam pokazuje put kojim moramo ići kako bismo što savršenije živjeli u njemu i za njega. Za one koji su na poseban način pozvani na savršenost, tu je redovnički stalež sa svojim zavjetima. Pod vodstvom same Crkve nastojimo velikodušno odgovarati na poticaje Duha Svetoga. Iznutra vođeni Duhom Kristovim, izvana zaštićeni i oblikovani vidljivom Crkvom s njezinom hijerarhijom, zakonima, učiteljstvom, sakramentima i liturgijom, rastemo zajedno u „Jednog Krista“.
Crkvu ne smijemo smatrati samo kao instituciju ili organizaciju. Ona je svakako vidljiva i jasno prepoznatljiva u svom učenju, upravljanju i radu. To su izvanjske značajke po kojima možemo vidjeti unutarnje zračenje njezine duše. Ta duša nije samo ljudska, ona je božanska. To je sam Duh Sveti. Crkva, poput Krista, živi i djeluje tako da je u isto vrijeme i ljudska i božanska. Naravno da postoji nesavršenost u ljudi koji pripadaju Kristu, ali je njihova nesavršenost nedjeljivo povezana s njegovom savršenosti, potpomognuta njegovom snagom, očišćena njegovom svetošću, tako dugo dokle god ostaju u živom zajedništvu s njim po vjeri i ljubavi. Po tim članovima svoje Crkve, Svemogući Otkupitelj nas nepogrešivo posvećuje, vodi i poučava, a po nama on može i iskazati svoju ljubav za njih. Stoga je prava narav Crkve biti tijelom u kojem svi udovi »nose terete jedni drugima« i međusobno žive kao instrumenti božanske providnosti. Najposvećeniji su oni koji najpotpunije ulaze u životvorno zajedništvo svetih, koji prebivaju u Kristu. Njihova je radost kušati čistoću one rijeke života čije vode razveseljavaju cijeli Grad Božji.
Naša savršenost, dakle, nije samo osobna stvar nego je tu važan i rast u Kristu gdje produbljujemo svoj odnos s njim u Crkvi i po njoj, što na kraju ima za posljedicu produbljenje našeg sudjelovanja u životu Crkve, mističnoga Krista. To naravno znači i veće jedinstvo s našom braćom u Kristu, dublje i plodonosnije uklapanje s njima u živi, rastući duhovni organizam mističnoga Tijela.
To ne znači da je duhovna savršenost pitanje društvenog konformizma. Puka činjenica da netko može biti dobar dio djelotvornog vjerničkog stroja, nikada nikoga neće pretvoriti u sveca ako on sam ne traži Boga u svetištu vlastite duše. Primjerice, zajednički život redovnika, koji je uređen tradicionalnim običajima i koji je blagoslovljen po autoritetu Crkve, očito je najsavršeniji način posvećenja. Za osobe posvećena života to je jedna od najhitnijih stvari u njihovu staležu. Ali, to je još uvijek tek okvir. Kao takav, on ima svoju svrhu i to se mora iskoristiti. Ali, skele za zgradu o kojoj govorimo ne smiju biti pogrešne. Prava zgrada, Crkva, jedinstvo je srdaca u ljubavi, žrtvi i nadilaženju samih sebe. Jačina te građevine ovisi o tome u kojoj mjeri Duh Sveti zauzima naše srce a ne o tome je li naše izvanjsko držanje ustrojeno i disciplinirano nekim prikladnim sustavom. Čovjekov društveni život neizbježivo zahtjeva određeni red i oni koji ljube svoju braću u Kristu velikodušno će se žrtvovati kako bi sačuvali taj red. Ali, red nije sam sebi cilj kao što ni pojava nereda ne znači svetost. Ljudi koji ozbiljno shvaćaju duhovni život, vrlo često mogu uzalud ulagati mnogo napora kako bi napravili dobre skele koje će biti sve bolje, trajnije i sigurnije a da pritom ne pridaju nikakvu pozornost samoj zgradi. To čine iz nekog nesvjesnog straha od stvarne odgovornosti kršćanskog života, koja je zapravo osobna i nutarnja. To je teško objasniti, čak i neizravno. Njima je gotovo nemoguće komunicirati s drugima. Stoga, nitko ne može biti »siguran« je li u pravu ili nije. U toj sferi unutarnjeg čovjek ima neznatan uvid u to koliko je napredovao ili koliko je blizu savršenosti - dok se u vanjštini napredak može lakše prepoznati a rezultati su vidljivi. Oni se mogu i prikazati drugima kako bi zadobili njihovo odobravanje i divljenje.
Ono najvažnije, najstvarnije i ono što ostaje trajno u kršćaninu dogodilo se u dubini njegove duše. To nitko ne može vidjeti, čak ni on sam. To je samo Bogu znano. Tu nije riječ toliko o vjernom ispunjavanju vidljivih i općenitih pravila, koliko o vjeri: nutarnjem, tjeskobnom, gotovo očajnički osamljenom činu po kojem priznajemo našu potpunu ovisnost o Bogu po prihvaćanju njegove riječi i otkrivanju njegove volje u najdubljim dubinama svoga bića, kao i u poslušnosti autoritetima koje je ustanovio.
Vjerovanje, koje tako svečano pjevamo na liturgijskim slavljima, u jedinstvu s cijelom Crkvom, pravo je i vrijedi jedino onda ako izražava nutarnje predanje volji Božjoj, a što se izvana manifestira po Crkvi i njezinoj hijerarhiji a iznutra po nadahnuću božanske milosti.
Naša je vjera, dakle, potpuno predanje Kristu, po kojem svu svoju nadu stavljamo u njega i njegovu Crkvu, a svu snagu i svetost iščekujemo od njegove milosrdne ljubavi.

Thomas Merton, Život i svetost

Bog nam ne daje milosti ni talente ni kreposti samo za nas.

Udovi smo jedan drugomu i sve što je dano jednom udu dano je za cijelo tijelo. Ne perem svoje noge zato da ih učinim ljepšima od svoga lica.

Sveci ljube svoju svetost ne zato što ih ona dijeli od nas ostalih i stavlja iznad nas, nego jer ih, naprotiv, više približava nama i u nekom smislu stavlja ispod nas. Svetost im je dana da nas mogu pomoći i čuvati - jer su sveci slični liječnicima i njegovateljicama koji su u boljem stanju nego bolesnici u tom smislu što su zdravi i posjeduju umijeće da ih liječe, a ipak se stavljaju u službu bolesnika i žrtvuju za njih svoje zdravlje i svoje umijeće.

Sveci su ono što jesu, ne zbog toga što njihova svetost zadivljuje druge, nego jer im dar svetosti omogućava da se oni svakome dive. On im daje samilosnu bistrinu da mogu naći dobro u najstrašnijim zločincima. On ih oslobađa tereta da prosuđuju i osuđuju druge ljude. On ih uči da siju drugima dobro samilošću, milostivošću i opraštanjem. Čovjek postaje svet ne po uvjerenju da se boji grešnika nego po razumijevanju da je on jedan od njih i da svima zajedno treba Božja milost!

U poniznosti je najveća sloboda. Dokle god morate braniti umišljeni ja koji smatrate važnim, gubite mir srca. Čim uspoređujete tu sjenu sa sjenama drugih ljudi, gubite sve veselje, jer ste počeli trgovati nestvarnostima, a nikakva veselja nema u stvarima koje ne postoje.

Čim ste sebe počeli uzimati ozbiljno i umišljati da su vaše kreposti važne, jer su vaše, postali ste utamničenik svoje taštine i čak vas vaša najbolja djela zasljepljuju i varaju. Tada, da branite sebe, počinjete gledati grijehe i pogreške svuda u djelima drugih ljudi. I što nerazumniju važnost pridajete sebi i svojim djelima, tim više težite da izgradite svoj vlastiti pojam o sebi osuđujući drugi svijet. Katkada su kreposni ljudi i ogorčeni i nesretni, jer su nesvjesno počeli vjerovati da sva njihova sreća ovisi o tom da budu kreposniji nego drugi.

Kada poniznost oslobađa čovjeka od privezanosti vlastitim djelima i vlastitoj slavi, on otkriva da je savršeno veselje moguće jedino tada kada smo potpuno zaboravili sebe. I samo smo tada kada više ne pazimo na svoja vlastita djela ni na svoju slavu ni na svoju izvrsnost napokon potpuno slobodni da savršeno služimo Bogu radi Njega samoga.

Čovjek koji nije oguljen, siromašan i gol unutar vlastite duše, nesvjesno će težiti da obavlja djela što ih mora obavljati prije radi sebe nego zbog Božje slave. On će biti krepostan - ne jer ljubi Božju volju, nego jer želi da se dive njegovim krepostima. Ali svaki će mu trenutak dana donijeti neko razočaranje koje će ga ogorčiti i učiniti nestrpljivim, a njegova će ga nestrpljivost izdati.

Planirao je da čini upadne stvari. Sebe ne može zamisliti bez aureole. I kada ga događaji njegova dnevnoga života podsjećaju na vlastitu neuglednost i osrednjost, on se stidi i njegov ponos odbija da guta istinu koja ne smije iznenaditi nijedna zdrava čovjeka. Čak i oni koji su po zvanju pobožni, a katkada i najpobožniji mogu potratiti svoje vrijeme u natjecanju s nekim u komu se može naći samo bijeda.

Više no jednom morao je Isus koriti svoje Apostole koji su se svađali međusobno i borili za prva mjesta u Njegovu kraljevstvu. Dva su od njih, Jakov i Ivan, ciljali na stolice s Njegove desne i lijeve u Kraljevstvu. Nije neobično u životu svetih naći svece koji se nisu uvijek slagali sa svecima. Petar nije uvijek bio složan sa Pavlom, ni Filip Neri sa Karlom Boromejskim. I katkada su veoma sveti ljudi bili vrlo gorak svijet i teško podnošljivi okolini. Ako mi ne vjerujete, možda je to zbog toga što mislite da su sveci uvijek bili savršeni i da se nikada nisu morali boriti protiv nijedne pogreške. Bog ponekad dopušta da ljudi zadrže izvjesne nedostatke i nesavršenosti, slabe strane i nastranosti, čak i onda kada su postigli visok stupanj svetosti, a zbog toga njihova svetost ostaje sakrivena i njima i drugim ljudima. Kada bi svetost svakog sveca uvijek bila svakomu jasno očita, on se ne bi nikada izgladio i usavršio kušnjom, kritikom, poniženjem i protivljenjem onih koji su s njim živjeli.

Budite zadovoljni što još niste svetac čak ako i shvaćate da je svetost jedina stvar vrijedna života. Tada ćete zadovoljno dopustiti Bogu da vas vodi k svetosti putovima koje ne možete razumjeti. Putovat ćete u tami u kojoj nećete biti više zabrinuti za sebe i nećete se više uspoređivati s ostalim ljudima. Oni koji su prošli tim putem, konačno su progledali da je svetost u svemu i da je Bog svuda oko njih. Kada su se odrekli svake želje da se natječu s drugima, iznenada su opazili i pronašli da je Božja radost svuda i da su sposobni da se više raduju krepostima i dobroti drugih, nego što bi ikada mogli svojima. Tako su zabliješteni odsjevom Boga u dušama ljudi koji s njima žive, da nemaju više nikakve snage osuditi nešto što vide u njima. Čak i u najvećim grešnicima mogu vidjeti kreposti i dobrotu što ih inače nitko ne može pronaći.

Thomas Merton, trapist

Moja me misa vodi ka križu, ona je most između mog srca i križa, veza ljubavi, izvor milosti. Po svakoj je mojoj misi bliže moje spasenje. Bliže mi ne može biti. U času pretvorbe moja je istovjetnost s Isusom potpuna. Ja govorim "moje tijelo", "moja krv", i upravo tim riječima postajem njegovo tijelo, njegova krv. Njegova žrtva je moja i obratno. Isuse, ovdje prestaje moje i tvoje, sve je u mojoj misi tvoje: moja usta, moje tijelo, moje srce; s njima se ti služiš.

Isusova je žrtva moja da po meni to "najveće blago" (Mediator Dei) postane blago svih. Ovo središte kršćanske vjere ima postati središte moje župe (mog djelokruga), os oko koje se sve okreće i podržava sav život naših duša.

Da bi misa to doista bila, i za mene i za one koji su mi povjereni, njoj mora prethoditi razmatranje. Naime, misa je vrelo, i to po vrijednosti prvo. Razmatranje je sredstvo, zato drugotno, ali isto nenadoknadivo. Razmatranjem treba srce preorati, smekšati da se onda po misi i pričesti posve natopi, napoji Boga. Euharistija je hrana duše. Malo koristi hrana ako je organizam ne asimilira. Razmatranjem i sv. misom upravo asimiliram hranu, što mi uzdržava život.

I tako će ozbiljno shvaćena sveta misa kojoj prethodi razmatranje, dovesti do toga da budem doista ono što jesam - svećenik Kristov, prenositelj Njegovih misli i svjedok onoga što prenosim. U praksi to znači obući se u Isusa Krista. Obući se u njega znači sjediniti se čvršće i trajnije s njegovim nazorima i krepostima, nakanama i pothvatima. Onda će to samo po sebi prijeći na druge. Puni Kristova duha sveci su i vanjskim sredstvima duhovno utjecali i obraćali duše. Vanjština ih je privlačila kao cvijet pčele. Moja vanjština, moj nastup, a osobito moja misa vodi li vjernike k medu Božjeg života?

Čovječanstvo je po sebi massa damnata, neprobavljiv kruh u Božjim ustima. Posve je drukčije kad se Isus pomiješao s nama, kao kvasac s brašnom. Po mojoj misi čini to i sa mnom. Stoga molim: "Isuse, kao kvasac uđi u sve pretince moga srca, prožmi sve pore moje duše da u meni bude sve oživljeno, a ništa mrtvo!"

Papa Pio XII. u svojoj poruci svećenicima govori o "neiscrpivim bogatstvima" svete mise. Drukčije i ne može biti, kad mi se u mojoj misi daje sam Bog, i to kao žrtva i hrana. Bog, koga ne može obuhvatiti nebo i zemlja, čija stvorenja mogu primati samo njegove darove, u mojoj misi sav je moj. Koje blago! Jednom riječju: neizrecivo. Ovdje vrijede riječi sv. Ambrozija: "Duša traži Božji cjelov, a Bog se sam u nju ulijeva."

Martin Kirigin, Moja misa

O potrebi nutarnjeg mira da bi Bog djelovao u njemu


Jako cijeni svoju dušu jer ju je Otac otaca, Gospodin gospodara stvorio da bude njegovo prebivalište i njegov hram. Toliko je cijeni da joj ne dopusti da traži drugo. Tvoje želje i tvoje nade neka budu uvijek okrenute ka Gospodinu i njegovu dolasku.
Znaj da ako Bog ne nađe tvoju dušu odvojenu i slobodnu neće je pohoditi. Nemoj misliti da će On u prisutnosti drugih reći i jednu najmanju riječ osim što će ostaviti tvoju dušu njoj samoj. Bog želi dušu slobodnu od beskorisnih misli, odvojenu od pohlepnih želja i još više od same tvoje volje. Savjetuj se sa svojim duhovnikom i poglavarima koji su za tebe posrednici volje Božje. Tako Bog po njima raspoređuje i čini od tvoje volje ono što On želi i kako želi. Ali ti bi činio ono što ti želiš; neka radije Bog čini ono što hoće u tebi. Ti čini tako da tvoja volja bude uvijek slobodna i odvojena od tvoga ega.
U biti se radi o tome da se ništa ne želi. Ako nešto želiš neka tvoje nutarnje raspoloženje bude slobodno, da ako se ne dogodi ono što hoćeš, naprotiv dogodi se suprotno, neka ti to ne uzrokuje nutarnju muku i neka srce ostane u miru. Tvoj duh će tako ostati smiren kao da uistinu nisi ništa želio. To je istinska sloboda, ne navezivati se na ništa. Ako predaš Bogu svoju dušu tako odvojenu i slobodnu vidjeti ćeš čudesa koja On čini u tebi.
O divna samoćo i tajna odajo Svevišnjega gdje samo On želi govoriti. Ne drugdje, nego tu On govori dubinama tvoga srca. O pustinjo koja postaje Rajem, jer samo u tebi Bog dopušta da ga susretnemo i dopušta da mu se govori. Hajde da priđem i promotrim ovaj čudni prizor (Izl 3,3).
A ako ti želiš doći do tog susreta kao Mojsije, pristupi bos toj zemlji jer je sveta (usp. Izl 3,5). Prije skini obuću, to jest navezanosti tvoje duše, neka ona ostane slobodan i ogoljena. Nemoj nositi ni vreće ni torbe (usp. Lk 10,4s), kako ne bi imao ništa od ovoga svijeta, pa makar to bilo jako traženo od drugih. Neka se sve tvoje misli i cijelo srce bavi samo Bogom. Pusti mrtve da pokapaju svoje mrtve (Mt 8,22) i ti sam idi u zemlju živih. I smrt te neće zadesiti.

Lorenzo Scupoli, NUTARNJI MIR, PUT KOJI VODI U RAJ

Za Andrea Loufa put do Boga vodi uvijek preko iskustva vlastite nemoći. Tamo gdje ne mogu ništa učiniti, tamo gdje mi je sve izmaknulo iz ruku, gdje još mogu samo ustanoviti kako stalno posrćem, upravo tamo je i mjesto gdje mi ne preostaje ništa drugo, nego da se prepustim Bogu i pružim k njemu svoje prazne ruke. Iskustvo Boga nije nikad nagrada za naš vlastiti trud, nego odgovor na našu vlastitu nemoć. Prepustiti se Bogu cilj je duhovnoga puta. Andre Louf govori o askezi slabosti: »Svaki oblik prave askeze mora monaha nekako dovesti do te nulte točke kad se slamaju sve njegove snage i kad se sučeli sa svojom krajnjom nemoći kojoj više nije dorastao. Tada njegovo srce postaje skršeno, slomljeno, cor contritum, a s njegovim srcem i svi njegovi ljudski planovi o savršenosti. U tom slomljenom, skršenom srcu gdje vladaju još samo slabost i nemoć, tu onda može nastupiti snaga Božja i sve učiniti novim. Tada askeza postaje trajnim čudom u poniženu i slomljenu srcu koje se predaje još samo svojoj vlastitoj slabosti i Božjoj svemoći«.

Louf citira i izreku starog oca Mojsija: »Post i bdijenje imaju cilj da monaha obeshrabre, 'ut se dimittat', da se preda pa da ga to dovede k poniznosti. Kad to urodi plodom, tada susreće monah srce Božje i Bog se sam čudesno objavljuje« Askeza me ne vodi u jakost nego u slabost, u iskustvo da sam sebe ne mogu učiniti boljim, da sam potpuno upućen na Božju milost. Tu moram napustiti samoga sebe i sva svoja nastojanja kako bih se prepustio Božjim rukama.

Uprkos svim posrtajima monasi ipak pozivaju na askezu. Bez nje bi Božja milost bila »jeftina milost«, kako je naziva Bonhoeffer. Tek kad uz sve borbe osjetim da sam sebe ne mogu učiniti boljim, spoznajem što zapravo znači milost i možda mogu dokučiti, kako to kod Bernanosa zapisuje seoski župnik u svoj dnevnik: »Sve je milost.« Louf na jednom primjeru razjašnjava što naziva askezom slabosti: »Pretpostavite slučaj da mladi monah dođe i pita: 'Oče, smijem li ujutro ustati jedan sat ranije? Mogu ja to, vjerujte mi!' - 'No, kad možete, nije potrebno. Tada to više nema nikakva smisla! Gdje ste tada? Tada ste na strani pravednika ...' Potpuno bi bila drugačija situacija da je rekao: 'To je moja slaba strana i osjećam da me Bog po toj slabosti poziva da bi izveo u meni čudo'. To je askeza. A jasno je da nije svatko pozvan na to«. Askeza ne znači iskušavati svoje snage, nego stalno dolaziti do svojih vlastitih granica da bismo se tamo predali onom Bezgraničnom. »Uvjeren sam da monaška askeza po sebi -inače bi to bila neka poganska askeza - može biti samo gesta slabih i siromašnih ljudi koji sada svu svoju nadu polažu u milost« Katkad ne preostaje Bogu nikakva druga mogućnost da čovjeka dovede do njegove vlastite slabosti osim kroz grijeh. »Izak Ninivski kaže: Kad Bog ne nade više nikakva drugog načina, dopušta grijeh da bi čovjeka doveo do njegove najdublje slabosti. No to je posljednji mogući način. Ipak katkad Bog pribjegava tom načinu jer se samo tako može očitovati njegova snaga«. U mojem se grijehu raspršuju sve iluzije koje sam stvorio o sebi i svom duhovnom putu. Tu osjećam da mi moja askeza nije pomogla da izbjegnem grijeh. Spoznajem da nema nikakve garancije da više neću griješiti. Stalno padam u grijeh kad me Bog ne podržava. Mogu činiti što god želim, bez Božje sam milosti pred grijehom bespomoćan. Kad mi to postane potpuno jasno, ništa mi drugo ne preostaje nego da se oslonim samo na Boga. Tada padaju svi zidovi koje sam podigao između Boga i sebe. Tada mi je oduzeto sve što sam imao u rukama. Mogu ih još samo otvoriti i predati se Bogu. Grijeh postaje felix culpa (sretni grijeh) kad mi otkrije moju vlastitu nemoć. Ne mogu ništa za sebe jamčiti. Grijeh me upućuje na Boga koji me jedini može promijeniti.

Uvijek se radi o tome kako tumačim svoja iskustva i kako reagiram na njih. Mogu svoj grijeh tumačiti kao izdaju, propust, neuspjeh i reagirati na nj s predbacivanjem samome sebi. To će me onda iznutra pritisnuti i dotjerati do rezignacije. Mogu grijeh učiniti bezazlenijim, pa će moj duhovni život postati obična malograđanština. A mogu grijeh i potisnuti, tada postajem farizej. Duhovnost odozdo nas poziva da u grijehu vidimo šansu kako da se potpuno bacimo Bogu u naručje. To naravno ne znači da možemo slobodno i svjesno griješiti. Treba se boriti, da bi nas Bog promijenio. No unatoč tome padat ćemo stalno ponovno u grijeh. Ako se s time pomirimo, ako priznamo svoju vlastitu nemoć u svom nastojanju prema savršenosti, tada je upravo ova najniža točka ta prilika da se potpuno predamo Bogu u ruke. U grijehu skida Bog s našeg lica sve maske, tada se slamaju svi zidovi korektnosti koje smo sami podigli. I tada možemo posve razgolićeni stati pred stvarnoga Boga i dati da nas njegova ljubav opet uspravi.

Andre Louf citira stalno sv. Pavla: »Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje ... Jer kad sam slab, onda sam jak« (2 Kor 12, 9). Paradoks je duhovnog puta da upravo u svojoj slabosti dobivamo osjećaj za Božju milost. U našoj askezi često nam se čini kao da napredujemo sami, svojom zaslugom, da smo sami izborili svoje kreposti. Tek na padovima osjećamo da sami sebe ne možemo učiniti boljima i da smo potpuno upućeni na milost Božju. Božja milost gradi na našoj slabosti i u našoj nemoći postaje snagom Duha. Duh nas može promijeniti samo »kad razbije, kad probije. On mora srušiti zidove, utvrde i kule«. Milost za Loufa nije »neka vrsta zaštitnog pokrivača koji se može raširiti preko svega ... Milost dopire dublje od naše podsvijesti. Ona je nešto što je u nama najdublje, ona mora kroz psihu i tijelo doći do rasta. I normalno da će to našu psihu uskomešati, slomiti i ponovno izgraditi, raniti i izliječiti, uspraviti« . Milost gradi na naravi i može je uzvisiti. Ali ona može djelovati također tako da nas vodi do naše najdublje točke, do nulte točke. »Odlučujući duhovni ispit u njegovu životu dovodi monaha na rub očajanja, na prag mogućnosti da izgubi razum. Dotle bi mogao dospjeti da nije iz svoje najdublje slabosti spašen milošću. To nije čudnovato; kad se sruše zidovi lažne poniznosti i lažne savršenosti, nenadano je sve iznova moguće«. Kad se razbiju ideali kojih se monah do tada tako čvrsto držao, tada mu ne preostane ništa do - predati se Bogu.

Anselm Grün, Meinrad Dufner, Duhovnost odozdo

-Eto vidite, oče, ima već gotovo godinu dana kako sam čuo na službi Božjoj u Poslanici ovu zapovijed: Bez prestanka se molite! Ne mogavši to shvatiti, počeo sam čitati Sv. pismo. I u njemu sam na mnogo mjesta našao Božje naređenje da se treba moliti neprestano, uvijek, u svako vrijeme, na svakom mjestu. Ne samo za svakim poslom, ne samo dok se bdije, nego i za vrijeme sna. Ja spavam, a srce moje bdi. (Pj 5,2) To me silno začudilo i nisam mogao razumjeti kako bih ovo mogao izvršiti i na koji način. Silna želja i znatiželja probudile su se u meni. Dan i noć to nije ostavljalo moju pamet. Zbog toga sam počeo ići po crkvama i slušati propovijedi o molitvi. Ali koliko god sam ih slušao, ni u jednoj nisam dobio pouke kako se može neprestano moliti. Govorilo se tu ili samo o pripravi na molitvu ili o njezinim plodovima i slično, bez upućivanja kako se može moliti neprestano i što znači takva molitva. Uz pomoć Svetog pisma, koje sam često čitao, ispitivao sam ono što sam čuo. Ali ni tako nisam postizavao željene spoznaje. I tako sam do sada ostao u dvoumici i nemiru.

Starac se prekrižio i počeo govoriti:
-Zahvali Bogu, dragi brate, što je otkrio u tebi neodoljivu čežnju za spoznajom neprestane unutarnje molitve. Spoznaj u tome Božji poziv i umiri se s uvjerenjem da se do sada izvršila nad tobom kušnja suglasnosti tvoje volje s glasom Božjim i da ti je dano razumjeti da se nebesko prosvjetljenje neprestane unutarnje molitve postiže ne mudrošću ovoga svijeta niti izvanjskom znatiželjom, nego, naprotiv, siromaštvom duha i djelotvornim iskustvom, u jednostavnosti srca. Stoga nikako nije čudno što nisi mogao čuti nešto o biti molitve i spoznati kako se može domoći njezinog neprestanog djelovanja. I zaista, premda se o molitvi ne propovijeda malo i premda ima mnogo pouka raznih spisatelja, a budući da su sva njihova rasuđivanja osnovana većinom na umovanju, na shvaćanju prirodnog razuma a ne na djelotvornom iskustvu, tako oni i naučavaju više o svojstvima molitve nego o samoj molitvi. Netko lijepo rasuđuje o potrebi molitve, drugi o njezinoj moći i dobrotvornosti, treći o sredstvima za savršenstvo u molitvi, tj. o tome da za molitvu trebaju usrdnost, pažnja, toplina srca, čistoća misli, pomirenje s neprijateljima, poniznost, skromnost i ostalo. A što je sama molitva i kako naučiti moliti, na ta osnovna i neophodno potrebna pitanja vrlo se rijetko nalaze iscrpna objašnjenja kod današnjih propovjednika. Ta se pitanja teže mogu shvatiti od svih spomenutih njihovih rasuđivanja i iziskuju tajanstveno znanje, a ne samo školsku učenost. I što je još žalosnije, ohola stihijska mudrost nagoni na to da se Božje stvari mjere ljudskim mjerilom. Mnogi rasuđuju o molitvi sasvim naopako, misleći da pripravna sredstva i podvizi proizvode molitvu, a ne da molitva upravo rađa podvige i sve kreposti. U tom slučaju oni nepravilno zamjenjuju plodove ili posljedice molitve s njezinim sredstvima i oblicima i tako umanjuju snagu molitve. A to je potpuno protivno Sv. pismu jer apostol Pavao naučava o molitvi ovim riječima: Preporučujem prije svega da se obavljaju prošnje, molitve... (1 Tim 2,1) Prva pouka u riječima Apostola sastoji se u tome što molitvu postavlja prije svega: Preporučujem prije svega da se obavljaju molitve... Ima mnogo dobrih djela koja se zahtijevaju od kršćana, ali djelo molitve mora biti prije svih jer se bez nje ne može izvršiti nikakvo drugo dobro djelo. Ne može se bez molitve naći put do Gospoda, shvatiti istinu, razapeti tijelo (put) sa strastima i požudama, biti prosvijetljen u srcu svjetlom Kristovim i s Njim se spasonosno sjediniti bez prethodne i česte molitve. Velim česte, jer su savršenstvo i ispravnost molitve izum naših mogućnosti, kako govori apostol Pavao: ... ne znamo što da molimo kako valja... (Rim 8, 26) Dakle, samo je učestalost i ustrajnost dana u udio našim mogućnostima kao sredstvo da postignemo čistoću u molitvi koja je mati svakog duhovnog dobra. Steci majku i dobit ćeš potomstvo, govori sv. Izak Sirski. Nauči se steći najprije molitvu i lako ćeš ispuniti sve kreposti. U ovo su nejasno upućeni i slabo govore oni koji se malo razumiju u djelovanje i tajanstvena naučavanja svetih otaca.

Razgovarajući tako, stigosmo do samog pustinjačkog samostana a da to nismo ni osjetili. Da ne propustim priliku uz ovog mudroga starca i da se brže ispuni moja želja, požurih se da mu kažem:
- Budite dobri, časni oče, pa mi objasnite što znači unutarnja neprestana molitva i kako se može na nju priviknuti. Vidim da to poznate do u tančine i iz iskustva.
Starac je ljubazno uslišao ovu moju prošnju i pozvao me k sebi:
- Dođi sada k meni, dat ću ti knjigu svetih otaca, iz koje ćeš moći podrobno razumjeti molitvu i priviknuti se na nju uz pomoć Božju.

Uđosmo u ćeliju i starac poče govoriti:
- Neprestana unutarnja Isusova molitva jest neprekidno i stalno zazivanje imena Isusa Krista ustima, razumom i srcem. Ona je predstavljanje Njegove postojane prisutnosti, uz prošnju Njegovog smilovanja, za svakim poslom, na svakom mjestu, u svako vrijeme, dapače i u snu. Izražava se ovim riječima: Gospode Isuse Kriste, smiluj mi se! Ako se netko privikne ovom zazivanju, osjećat će veliku utjehu, ali i potrebu da obavlja uvijek ovu molitvu, tako da bez molitve uopće neće moći ni.biti, a ona će se sama po sebi u njemu izlijevati. Razumiješ li sada što je neprestana molitva?
- Vrlo razumljivo, oče moj. Za ljubav Božju, naučite me kako se može postići! - uskliknuh od radosti.
- Dakle, kako se može priviknuti na molitvu, pročitat ćemo u ovoj knjizi. Knjiga se zove Dobrotoljublje. Obuhvaća podrobno sav nauk o neprestanoj molitvi, koji su izložila dvadesetpetorica svetih otaca i tako je uzvišen i koristan da se smatra glavnim i prvim učiteljem duhovnoga života i, kako govori sveti Nicefor, vodi do spasenja bez muke i znoja.
- Zar je uzvišenija i svetija od samog Svetog pisma?- pitao sam.
- Ne, nije uzvišenija ni svetija od Svetog pisma, ali sadrži jasna objašnjenja onoga stoje sadržano u tajanstvenom obliku u Svetom pismu, koje je, zbog svoje uzvišenosti, nedokučivo za naš ograničeni razum. Evo primjera: sunce je divno svjetlilo, najveličajnije i najblistavije. Ali ne možeš ga pogledati i promatrati prostim, nezaštićenim okom. Potrebno je izvjesno potamnjeno staklo, premda milijun puta manje i mračnije od sunca, kroz koje bi ti mogao promatrati tog prekrasnog kralja svjetlila, radovati se i primati njegove plamene zrake. Tako je i Sveto pismo blistavo sunce, a ovo Dobrotoljublje potrebno staklo.

A sada slušaj, čitat ću na koji se način valja privikavati na neprestanu unutarnju molitvu.
Starac je otvorio Dobrotoljublje, potražio pouku svetog Šimuna, Novog Bogoslova: Sjedni u tišini i osami, prikloni glavu, zaklopi oči, diši spokojnije, u mislima gledaj u nutrinu srca, svodi um, tj. svoje misli, iz glave u srce. Dok dišeš, izgovaraj tiho usnama ili samo razumom: Gospode Isuse Kriste, smiluj mi se! Nastoj odagnati od sebe rastresajuće misli, budi miran i strpljiv i češće ponavljaj ovu vježbu.

Zatim mi je starac sve to pokazao primjerom. Još smo čitali iz Dobrotoljublja svetog Grgura Sinajskog i časne oce Kalista i Ignacija. Starac mi je još svojim riječima protumačio sve pročitano u Dobrotoljublju. Pažljivo sam i s radošću sve slušao, upravo gutao u pamćenju i nastojao, koliko je god moguće, zapamtiti sve u tančine. Tako smo prosjedili cijelu noć i bez spavanja pošli na jutrenje.

Otpustivši me, starac mi je dao svoj blagoslov i rekao mi da, vježbajući se u molitvi, dolazim k njemu u jednostavnosti srca i iskreno jer nije lako i malo uspjeha donosi zanimanje za unutarnje duhovno djelovanje bez učiteljeva nadziranja.
Stojeći u crkvi, osjećao sam u sebi plamenu radost da naučim što valjanije neprestanu molitvu i molio sam Boga da mi u tome pomogne.

Ispovijesti ruskog hodočasnika

Silan je Gospodin na visinama.
(Ps 93,4)


Nije bez razloga samotište većinom skriveno u nekome kutu gorja. Ondje je lakše naći komadić pustinje, gdje se može živjeti skriveno, jer je manje pristupačno ljudima. Ali i sva povijest religija daje ovomu mjestu božansko značenje. Mjesto na kojemu prvenstveno susrećemo Boga; moraš mu zadržati taj mistični karakter. Djevičansko i samotno gorje dostojan je okvir za duboke razgovore s Gospodinom.

Kao pustinje i gorje poziva na odricanje. Ali u svojoj veličini ono je još više znak izdignuća ljudske duše nad zemaljske aktivnosti, nad ljudske grijehe i radosti. Ono se divno izdiže iznad zemlje prema čistoći neba. Svi koji se na njega uspinju, osjećaju i doživljavaju tu napetost, osobitu vrstu djevičanstva, koje ono zrači. Ono pročišćuje ljudsku narav od njezinih zlih strasti. Nedodirnuti vrhunci govore o Bogu koji je "silan u visinama" (Ps 93,4). Pustinjaci i nekršćani podlijegali su privlačnoj snazi gora, kao da je njihov vrhunac prijestolje njegove slave. Taj duhovni čar, koji je na njima, nije nikakav umišljaj, daj se njime očarati. U samotištu ćeš doživjeti milost koja počiva na tim blagoslovljenim brdima; Bog ih je izabrao da ondje progovori srcima ljudi.

Monah-pustinjak, Gdje procvjetava pustinja

Prvi put kršćanske predaje jest put čitanja Pisma (lectio divina, božansko čitanje), čitanje biblijskih tekstova. Bog nam je progovorio. Njegovu Riječ imamo u Starome i u Novome zavjetu. To je Sveto pismo, spasonosno za naš život.

Ali svako malo doživljavam ljude koji se boje čitati Bibliju. Oni u njoj neprestano nailaze na mjesta u kojima je riječ o paklu i prokletstvu. Umjesto da se pitaju što ova mjesta uistinu znače, oni su toliko usredotočeni na svoj strah da misle da su u svakome slučaju prokleti. Drugi Pismo čitaju naočalama kroz koje u svakoj riječi vide predbacivanje samima sebi.

Ako Bibliju čitamo krivim naočalama, studij Pisma neće nam dalje pomoći na našemu putu. Naprotiv, Bibliju ćemo zlouporabiti za to da svoje nerazrađene probleme projiciramo u Bibliju. Tada ćemo neprestano citirati Bibliju. Ali time nećemo reproducirati duh Isusa Krista, nego vlastitoga zloduha kojega opravdavamo biblijskim citatima.

Sveti Augustin je još prije 1600 godina pokazao kojim naočalama trebamo čitati Bibliju. Ako me riječ Biblije ljuti, tada to uvijek pokazuje da ovdje imam krivo viđenje o sebi i o Bogu. A ljutnja je izazov raditi na mome načinu gledanja i pustiti da mi Biblija daruje jedno drukčije shvaćanje sebe.

Božja riječ je protivnik tvojoj volji sve dok ne postane začetnikom tvoga spasenja. Dokle god si svoj vlastiti neprijatelj, i Božja riječ je tvoj neprijatelj. Budi svoj vlastiti prijatelj, tada će i Božja riječ biti u skladu s tobom. (Augustin)

Isus nas svako malo provocira upravo u mnogim prispodobama. Provocira nas da bismo pogledali bolje o čemu se stvarno radi u našem životu i nije li naša slika Boga shvaćena preusko. Kad se ljutim na Isusove riječi, mogu se pitati koji se model života tu u meni javlja ili na koje uvrjede iz moga djetinjstva me ove riječi podsjećaju ili koje su demonske slike o Bogu tu u meni dodirnute. Ljutnja je tada povod da radim na svojoj slici o sebi i slici o Bogu. Razumjeti Božju riječ znači: iznova razumjeti sama sebe. A to znači: postati svoj vlastiti prijatelj. Ako prijateljski postupam sa samim sobom, tada je i Božja riječ moj prijatelj. I obratno: Božja riječ hoće me pozvati na to da dobro postupam prema samomu sebi, da samomu sebi postanem prijatelj. Tada dolazim u sklad s Božjom riječi, sa sobom i s Bogom.

Naspram "fundamentalističkim" čitateljima, koji Bibliju rabe kao oružje, postoje i "liberalni" čitatelji i čitateljice, koji bi biblijska mjesta, koja njima ne odgovaraju, najradije prekrižili. Oni se, konačno, postavljaju iznad Biblije. I oni nisu spremni pustiti da ih Biblija stavi u pitanje. Ako me biblijski tekst vrijeđa ili ljuti, bilo bi važno istražiti kod samoga sebe koje stare povrijede su u meni prozvane. Tako bi me biblijski tekst mogao pozvati da pogledam svoje ranije uvrjede i da ih obradim tako da mogu ozdraviti. Ne stavim li ih u spasonosnu Božju ljubav, zaklonit će mi jasan pogled na Božje riječi u Bibliji. Tada ću biblijska mjesta sve više odbacivati kao da više nisu suvremena. Ali to je krivi put a ne spasonosan i oslobađajući put odnosa prema Bibliji.

Kad čitamo Bibliju, ne radi se o tome da točno istražujemo o čemu su autori tada razmišljali ili koja se teologija krije iza toga. Papa Grgur Veliki misli da bismo u Božjoj riječi trebali otkriti Božje srce. Pri čitanju Biblije radi se uvijek o tome da se susretnem s Božjim srcem i da se u Bogu na nov način susretnem sa samim sobom. Čitati Bibliju uvijek je nešto subjektivno. Ja vodim dijalog između riječi koju čitam i moga konkretnoga života. Moj život izlaže Pismo, a Pismo izlaže moj život. Ako razumijem tekst, bolje razumijem i sama sebe. Stoga kad čitam Bibliju, uvijek se pitam:
• Što mi Bog sada, u ovome trenutku, hoće ovom riječju reći?
• Koje slike se u meni javljaju? Koje mi asocijacije dolaze?
• Što je danas za mene poticaj?

Često je bolje uopće puno ne "razmišljati", nego jednostavno pustiti da Božja riječ padne u srce. Tada sebi govorim: "Ova riječ opisuje pravu stvarnost. Ako je ova riječ u redu, kako se onda osjećam, kako opažam svijet i sebe?"Pustim li da Božja riječ padne u moje srce, ona će u meni proizvesti mir i slobodu, širinu i ljubav.

Dobro je sam čitati Bibliju. Najbolje započnite s Evanđeljima. Započnite s Markovim evanđeljem i pročitajte ga od početka do kraja. Pokušajte sebi zamisliti Isusa kako raspravlja s farizejima, kako raspravlja s Vama. Zamislite sebi prizore povijesti spasenja. Vi ste gubavac koji sebe ne može podnositi, koji je nesposoban sebe prihvati ti pa se stoga osjeća odbijen od drugih. Vi sami ste uzeti: strah sapinje, blokira, ne da vam izići iz sebe. Vi ste slijepac: zatvorili ste oči pred samima sobom. A zatim si zamislite što Isus čini s bolesnikom i što želi danas reći Vama kako Vas želi dodirnuti. Uvijek se radi o istodobnosti, nikada o sjećanju na tekst koji je davno prošao. Danas se nama treba dogoditi ono što se tada dogodilo s ljudima. Luka to jasno govori kad sedam puta govori o "danas". Zakeju, nadcariniku, koji je bio pun kompleksa manje vrijednosti i stoga podcjenjuje druge i svoju vrijednost mora dokazati svojim bogatstvom, govori: "Danas mi je proboraviti u tvojoj kući"(Lk 19,5). Kad u svoju kuću pustimo Isusa, čut ćemo Isusovo obećanje: "Danas je došlo spasenje ovoj kući" (Lk 19,9).

Cilj čitanja Biblije jest da postanemo zdravi i cjeloviti, da naše rane ozdrave, da se možemo pomiriti sa svojim životom i da svoje oči otvorimo za Boga koga nam je navijestio Isus, drukčije nego pismoznanci. Tada ćemo Bibliju čitati ispravno ako se i na nas bude odnosila Markova primjedba: "Bijahu zaneseni njegovim naukom. Ta učio ih je kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci"(Mk 1,22). Bibliju ne možete čitati mirno se naslonivši. Morate se upustiti u nju, pustiti da Vas ona izazove. Tada će vam se otvoriti oči i Vi ćete na nov način otkriti sebe i Boga. Ali je također dobro Bibliju čitati u zajednici. Pritom se ne radi o tome da proširite svoje znanje o Bibliji. Važnije je da svatko rekne što ga dodiruje i oslovljava i koje se asocijacije u njemu javljaju. Mnoge oči će s različitih strana promatrati biblijski tekst i na svjetlo iznositi novo. Načini gledanja drugih potiču me da sam u tekstu otkrijem novost. Zajedno stvaramo tada ozračje dodirnutosti. I sebe iskusujemo kao one kojima se Bog obratio i podigao, kao one koje Bog ljubi i spašava.

Anselm Grün, Biti cjelovit čovjek

Samoća u svijetu

"On narod svoj vodaše pustinjom: vječna je ljubav njegova."
(Ps 136,16)


Ući u pustinju uvijek je svečani trenutak. Napušta se uobičajena okolina, prijatelji i zamjenjuje nepoznatim što donosi samoću. Početak je oslobađanje, bol i preziranje sebe. To konačno oslobađanje od svega dragoga i vrijednoga, ne događa se bez suza. To su doživjeli i Izraelci kad su izlazili iz Egipta. Dugo su zbog toga trpjeli (usp. između ostaloga Izl 14,11; 16,3; Br 14,2), iako su otišli sa svom svojom zajednicom.

Od tebe se očekuje vjera i Abrahamova odvažnost: "Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati. - Abraham se zaputi kako mu je Gospodin rekao"(Post 12,1.4). Nigdje ne stoji zapisano da je Abraham oklijevao ili se kajao.

Gospodin je izveo Židove iz Egipta "in manu forti" (jakom rukom). Bossuet veli:"Bog ne oslobađa, on otkida (otima). On ne savija nego raspolavlja. On ne samo da odvaja, nego razara i pustoši sve."
Tek ćeš kasnije razumjeti ovu Božju riječ: "Vi ste vidjeli što sam učinio Egipćanima; kako sam vas nosio na orlovskim krilima i k sebi vas doveo" (Izl 19,4). Kad ne bi odmjerio svoj Križ, ispustio bi iz vida srce. Pouzdaj se u onoga koji te prihvaća onakva kakav jesi i ne gleda na tvoju nedostojnost. On govori: "Primamit ću ga, odvesti u pustinju i njegovu progovorit srcu" (usp. Hoš 2,16).

Pustinja privlači i ujedno plaši. Ona je zemlja velike samoće i čovjek ima nesvjesni strah da je samoga sebe iskrcao i ostavio. Pustinjak je uistinu odijeljen. U tome je bit pustinje da u njoj nema ljudi. Čista pustinja ne trpi života. Pustinjski pijesak kao i zaleđeni vrhunci pokazuju prirodu u njihovoj netaknutosti, kako je proizašla iz ruke Stvoritelja. I nad njom čini se još počiva Duh Božji, koji je na početku svijeta lebdio nad vodama (usp. Post 1,2). Ova netaknutost privlači duboke duše. Pustinja je čista i ona čisti. Gdje nema čovjeka, nema ni grijeha ni buke svjetskih poslova.
Samoća će te radovati, ali ćeš osjećati i njezinu strogost. Bog sam je opisao pustinju kao "zemlju pustu, jedva prohodnu, zemlju suhu i mračnu, zemlju po kojoj nitko ne prolazi" (Jer 2, 6).

Zatvoren u samoga sebe zaželjet ćeš se ponekad ljudskih susreta, pustinja će ti se tada činiti neizmjerno praznom i apsurdnom. Ali ti nisi turist, iako živiš kao nomad; za tebe nema nade u povratak. U toj "borbi s pustinjom", o kojoj govori sveti Benedikt, imaš samo jedno pouzdano uporište: Boga samoga, pa i onda kad ti on naoko izmiče. Jedan mali brat Charlesa de Foucaulda je napisao:"Slaba čovjeka pustinja ne nosi, ona ga pritišće. Samo tko traži borbu i napor, može u njoj preživjeti."

Potrebno je zamisliti se u tu istinu. Ti moraš naučiti sam rješavati svoje probleme. Ostaje ti jedna jedina sigurnost: snažno prokušana vjera. Preko ponizne molitve možeš pripadati "velikima, koji su pomoću Božjom kadri neustrašivo se boriti bez pomoći drugih, sami, vlastitom snagom protiv pokvarenosti tijela i misli" (Pravilo sv. Benedikta, Pogl. 1).
Samoću ćeš osjetiti kao odmor da odahneš od poslova koji su služili tvomu održanju života i oduševljavali te za djelo. Od sada je samoća tvoj životni prostor; nitko ne očekuje nikakve plodove tvoga djelovanja. Ostaje ti jedan jedini izvor: uživati do Isusovih nogu dragocjen miris svoje ljudske nedovoljnosti, što očito predstavlja samo gubljenje. Uspije li ti to, bit ćeš bogato nagrađen. Brani prilaze k svojoj pustinji. Čemu služi klauzura ako dopustiš da u nju uđu ljudi, tisak, izmjena pisama, posjetitelji? Ne zaboravi da je pravo obilježje pustinje odsutnost ljudi.

Pustinja za tebe nije okvir, nego stanje duše. U tome je poteškoća. Ti si središte samoće, nedostatak ljudi s njihovom taštinom stvara u tebi prvi prostor šutnje. U stepi postoji samo jedna buka: disanje vjetra. To je pustinja koja plače, jer bi htjela biti plodna zemlja, kaže jedna arapska poslovica. Takav si i ti: suha zemlja bez vode, koja zaklinje Gospodina da joj pošalje svoju rosu. Treba slušati jedino puhanje Duha Svetoga. Ne pokušavaj tišinu naseljavati sjećanjima, slikama iz prošlosti, svjetskim interesima ili rastresenošću, koja je svojstvena životu u društvu.
Pustinja ne dopušta kompromise, ona traži jasnu odluku: za kamenit put, za neprestano napredovanje s po mogućnosti laganom prtljagom, ili za smrt.

Pustinja ne nudi niti dopušta kakav užitak. Ti bi trebao sve izgubiti; već početna rastresenost ubija razgledanje. Okrutna monotonija samotišta donosi nutarnji mir, privlačivost svijeta samo muku. Bio bi kao bez korijena, žedan nezdrave vode; jer bi izgubio cilj svojih želja i Bog bi ti bio vrlo daleko! Sigurno je pustinja zemlja žeđi. Kao Hagara (usp. Post 12) ili kao Ilija na putu prema gori Horebu (usp. 1 Kr 19) i ti ćeš jednoga dana misliti da je pustinja tvoja smrt. Pa ipak, ne vraćaj se; Bog će te voditi. Nije lako prodrijeti u tu tajnu; samo ozbiljnim mrtvljenjem dospjet ćeš dotle da postigneš taj drugi stupanj šutnje. Izdrži, potrudi se dovesti svoje sposobnosti do jedinstva, do jednostavnosti šutnje. Ne daj se zaustaviti u nastojanju da uskoro doživiš posjet Božji. On je došao k Iliji na gori Horebu u trenutku takve šutnje da se mogao čuti najblaži povjetarac (usp. 1 Kr 19,12). Kad Bog nekoga želi dovesti do kontemplacije, sve mora zašutjeti da bi On mogao zauzeti prostor. Prestani, dakle, brinuti se za sebe. Kad više ne budeš čuo plač prirode, kad ne budeš ulazio u svaki nemir, kad budeš imao samo još jednu želju, ljubiti, kad se više ne budeš brinuo za svoj život, kad više ne budeš mislio na sebe, u zlu, kao ni u dobru, kad ti više ne bude stalo do toga da te ljudi priznaju, jednom riječju: kad sebe izgubiš iz vida, otkrit ćeš Svetinju nad svetinjama tišine, to neranjivo svetište svoje duše gdje prebiva Bog i gdje ti je on blizu. Kao za Mojsija i za tebe će reći: "Od svih u kući mojoj najvjerniji je on. Iz usta u usta njemu ja govorim, očevidnošću a ne zagonetkama, i lik Gospodnji on smije gledati" (Br 12,7-8).

Sva se duhovnost pustinje može sažeti u riječ Ivana od Križa: "Jednu jedinu riječ izgovorio je Otac: svoga Sina; i tu riječ govori on uvijek u vječnoj šutnji. I samo šutke može tu Riječ duša prihvatiti."

Misliš li ponekad na to da Otac tu Riječ i u tebi govori? To profinjeno osluškivanje sačinjava život pustinjaka. Nikada ne smiješ reći da ti je dosta slušanja. Da razumiješ riječ - to ti može dati jedino Otac, ne knjige, teolozi. "Nitko ne može doći k meni ako ga ne privuče Otac koji me posla" (Iv 6,44).

Ta vječna Riječ bit će tvoja hrana: dat će ti je Sveto Pismo, Euharistija, razmatranje. Ti ćeš kušati tu manu Božju (usp. Izl 16,31). Duh Sveti ćete voditi većom blagošću i naklonošću nego svijetli oblak (usp. Izl 40). Kao od nutarnjega Siona uvest će te u zakon savršenih (usp. Izl 20). Bog će s tobom sklopiti ženidbeni savez (usp. Izl 19) i progovoriti tvome srcu o toj liturgiji ljubavi na koju te pozvao (usp. Izl 24-31). Da utaži tvoju žeđ, dat će da usred tvoje stepe proključa voda njegove milosti, njegovi darovi po kojima možeš piti na istome izvoru trojstvenoga života (usp. Br 20,1-11). Budeš li hrabro koračao stepom, obnovit će se u tebi velika Božja djela (magnalia Dei).

Treba ići bez zastoja. Samotište nije obećana zemlja; nije ti dopušteno ondje se spustiti i udomiti - u komforu dragih navika ili u sebičnom miru. Tvoja hrana je Božja riječ. Ali stojeći, opasanih bokova sa štapom u ruci mora se blagovati Pashu. Ti si hodočasnik bez doma, bez prtljage, bez sigurnoga sutra. Pustinja nije nikakva rezidencija, nikakvo boravište, nego put kojim se mora koračati naprijed - da se, kako kaže jedna slika - stigne u "zemlju bez povratka". Ta zemlja je Bog sam, gdje ga se može gledati licem u lice; a samo smrt nam pokazuje takva Boga. Ljubav te mora tjerati i onemogućiti ti da se bilo čemu drugom raduješ i uspostaviš ugodno utočište.

"Kao što košuta žudi za izvor-vodom, tako duša moja čezne, Bože, za tobom. Žedna mi je duša Boga, Boga živoga: o kada ću doći i lice Božje gledati"(Ps 42,2-3). Samo Bog zna, kada; samo on zna put. Ne stvaraj životnoga plana, budi slobodan od svega što bi moglo Boga priječiti da se prema tebi odnosi po svome planu. Naklonost i nenaklonost ne igraju nikakvu ulogu. Budi na sve spreman i raspoloživ! Izabrani je narod znao samo ovo jedno: on je išao prema obećanoj zemlji; puta nije znao. U tom izlasku sam Gospodin je preuzimao svaku inicijativu. Bilo je zastoja, išlo se dalje, orijentiralo se jedino po oblaku, u koji se slijepo pouzdavalo (Izl 40,36-38). Od tebe se traži ovo potpuno predanje, vjera u mudrost, moć i ljubav tvoga nebeskog Oca. On zna sve, on može sve, i on me ljubi.

Upiši si ovo u srce i na svoj dlan. Tu majčinsku Božju brigu u koju se pustinjak mora pouzdati, opjevao je Mojsije u jednoj pjesmi (koja na tebe misli):

"U zemlji stepskoj on ga je našao,
u pustinjskoj jezivoj pustoši.
Obujmio ga, gajio ga,
i čuvao kao zjenu oka svoga.
Poput orla što bdi nad gnijezdom,
nad svojim orlićima lebdeći,
tako on krila širi, uzima ga,
pa ga na svojim nosi perima.
Gospodin sam njega je vodio,
tuđeg boga s njim ne bijaše."
(Pnz 32,10-12)

Ulaziš u velik rizik, ako se ne baciš u taj ponor. Želiš li sam voditi svoj vlastiti život, možda će Bog reći ovu strašnu riječ: "Lice ću mu svoje sakriti, i vidjet ću što će biti od njega" (Pnz 32,20). To si je lako predstaviti: gladan i žedan u životu koji ne podnosi polovičnosti, u odijelu pustinjaka, bit ćeš "čovjek od svijeta".

Monah-pustinjak, Gdje procvjetava pustinja