monasticism's blog

02.04.2012. 23:13

Iesu dulcis memoria

Na Isusov se spomen sam u duši budi dragi plam,
al' vrh milinama je svim u milom društvu kad si s njim.

Što nježnije da zapjevaš, što ljupkije da poslušaš,
il' što da draže promatraš no što je Isus Gospod naš.

O blag spram sviju, Isuse, što mole ili kaju se,
il' traže te kroz žića vaj tko tebe nađe, nađe raj.

Govoriti je uzalud, badava peru sav je trud,
tko kuša taj tek pravo zna što znači ljubav Gospodnja.

Ti, Isuse, milinom svom i našom budi nagradom
naš ponos cijeli bio tek u tebi, Spase, zauvijek.

Ti divni Kralj si nebesnik, ti plemeniti pobjednik
o Spase ti neiskazan, dobara svih si ocean.

Kad srce ti nam pohodiš i istinom ga prosvijetliš
i ognjem svojim zapališ u ništa svijet nam pretvoriš.

O duša naših radosti, živ izvore i svjetlosti
od slasti ti si većih svih i od svih želja najvećih.

Upoznaj, svijete, Spasa svog i ljubi njega jedinog,
nek za tim ide sav ti mar da vazda raste taj ti žar.

Nek spominje nam tebe glas, nek slika naš te život vas
nek srca za te žegu se i sad i vazda, Isuse.

O Isuse nebesa sjaj i drag si uhu ugođaj
ko meda cvijet u ustima, užitak svet u srcima.

Tko kuša tebe, glad i žeđ sve veća hvata njega sveđ,
on samo tebe željet zna, ti ljubav si mu jedina.

O Isuse, o raju sam, kog s nadom, čežnjom dozivam,
ja suze ronim za tobom i vičem k tebi dušom svom.

Sveđ ostaj s nama, Spase naš, da svijetlom nas obasjavaš
iz duša mrak da izgoniš, milinom dušu napuniš.

O Djevin cvijete, Isuse, s kog sve nam slasti liju se,
sva slava tebi, sva ti čast i kraljevska u raju vlast. Amen.

Sveti Bernard, opat

2 Komentara | Print | # | ^

02.02.2012. 23:02

Vrabac samotnik

Vrabac samotnik ima pet sljedećih svojstava. Prvo, da se postavlja na najviše mjesto što može. Drugo, da ne voli društva, pa ni društva drugih vrabaca. Treće, da kljun diže u zrak. Četvrto, da nema izrazite boje. Peto, da ljupko pjeva.
Ista svojstva treba imati duša u motrenju. Mora se uzdignuti iznad prolaznih stvari, ne osvrćući se na njih kao da i ne bi postojale. Tako će voljeti samoću i šutnju da neće trpjeti nikakvo drugo stvorenje. Upravit će srce prema djelovanju Duha Svetoga, odgovarajući na njegova nadahnuća i želje, zato da postane dostojnijom njegovog društva. Ne treba imati određenu boju, jer se nije odlučila ni na što drugo nego da što bolje spozna kao volju Božju. Konačno, treba ljupko pjevati u motrenju i u ljubavi svoga Zaručnika.

Sv. Ivan od Križa 4 Komentara | Print | # | ^

17.01.2012. 18:06

Odricanje i svetost

Zanijekati sebe u punom smislu znači odreći se ne samo onoga što imamo nego i onoga što jesmo, znači živjeti ne po svojim željama i prosudbama već po Božjoj volji za nas. Tako će kršćansko odricanje dospjeti do najdubljih dubina našega bića.

Svećenici i redovnici vežu se zavjetima kako bi određenim izvanjskim činima discipline i pobožnosti jednostavnije i izravnije došli do savršenstva milosrdne ljubavi. »Hoćeš li biti savršen, prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom« (Mt 19,21). Uz uobičajene obveze koje imaju svi i koje su upravljene savršenoj ljubavi Božjoj, svećenik i redovnik obvezan je ispuniti i posebne obveze za koje je položio zavjete. One su mu dane s određenom svrhom: da može iznutra rasti u ljubavi i jedinstvu s Kristom. Taj nutarnji rast u ljubavi pravi je rast u savršenosti. Zbog toga svećenik i redovnik mora iskoristiti sredstva koja su mu ponuđena po njegovu staležu da se odreče »svijeta«, da savršenije živi »u duhu« i da raste u jedinstvu s Bogom.

Laik svakako nema sve duhovne pogodnosti koje se nude u redovničkom staležu. Ali, ne zaboravimo da laikat ima prednosti i pravih žrtava sam po sebi. Redovnički zavjeti nikako nisu jedini oblik heroizma koji se stavlja pred kršćanina koji teži za svetošću. Obveze oženjenih često nisu ništa lakše od onih u samostanu. Brak je sakrament i zato je bračni život posebno posvećen sakramentalnom milošću. Ta sakramentalna milost uzdiže bračnu ljubav na duhovnu razinu i zato nije prepreka jedinstvu s Juristom. Ako je se promatra u duhu vjere, ona - po sebedarju u jednostavnosti i ljubavi - postaje prilika za rast u svetosti.

Zato ne smijemo zamišljati da je bračni život »život u tijelu«, a redovnički život samo »život u duhu«. Bračni život je pravi duhovni poziv, iako je, na mnogo načina, nehotice prikazan tegobnim zbog činjenice da oženjeni ljudi ne prepoznaju svoje duhovne mogućnosti i često ne nalaze nikoga tko bi ih vodio u pravom smjeru.

Svakako je tragično da se oženjeni kršćani moraju zamišljati na neki način isključenima iz života svetosti i savršenosti samo zato što misle da je teško ili nemoguće oponašati strogost, posvećenost i pobožnost redovnika.

Naprotiv, oni bi se trebali radovati činjenici da im je Crkva u svim tim stvarima ostavila slobodu da pronađu ono što najbolje odgovara njihovim potrebama. Neka čitaju Novi zavjet i neka nasljeduju duh prvih kršćana koji su zajedno blagovali i »lomili kruh te u radosti i prostodušnosti srca zajednički uzimali hranu« (Dj 2,46-47). Neka urone u liturgijski život Crkve i izvuku iz njezine euharistijske pobožnosti svu snagu koja im treba da žive u ljubavi i zaboravu samih sebe.

Put svetosti je put povjerenja i ljubavi. Pravi kršćanin živi »u Duhu« i u svakom trenutku pije iz skrivenog izvora božanske milosti, bez da je opsjednut bilo kakvom posebnom potrebom za kompliciranim i nevažnim pravilima (običajima, praksama, navikama, propisima). On je, iznad svega, usredotočen na bitno: na trenutke jednostavne molitve i vjere, na prisutnost Božju, na dragovoljno predanje božanskoj volji u svemu - posebno u dužnostima svoga staleža - i, iznad svega, na ljubav prema svome bratu u Kristu.

Ipak, odricanja nikada neće nedostajati. Kršćanin mora voditi život u kojem često mora podnositi bolne žrtve. Trajni napor da kontrolira svoju naglost i sebičnost, da se pokori zahtjevima ljubavi, traži neprestanu i neumornu žrtvu.

»Dakle, braćo, dužnici smo, ali ne tijelu da po tijelu živimo! Jer ako po tijelu živite, umrijeti vam je, ako li pak Duhom usmrćujete tjelesna djela, živjet ćete. Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji. Ta ne primiste duh robovanja da se opet bojite, nego primiste Duha posinstva u kojem kličemo: 'Abba! Oče!' Sam Duh susvjedok je s našim duhom da smo djeca Božja; ako pak djeca, onda i baštinici, baštinici Božji, a subaštinici Kristovi, kada doista s njime zajedno trpimo, da se zajedno s njime i proslavimo« (Rim 8,12-17).

»Plod je pak Duha: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost. Protiv tih nema zakona. Koji su Kristovi, razapeše tijelo sa strastima i požudama. Ako živimo po Duhu, po Duhu se i ravnajmo! Ne hlepimo za taštom slavom! Ne izazivajmo jedni druge, ne zaviđajmo jedni drugima! (Gal 5,22-25).

Ipak, sv. Toma jasno ističe da je u ovome životu apsolutna savršenost nemoguća. Savršenost kojoj moramo težiti najviša je i najpotpunija, ali ona je dostižna tek u nebu. U nebu će naša ljubav stalno biti stvarno i potpuno usmjerena prema Bogu. Takva savršenost nije moguća na zemlji. Savršenost koja se može postići u ovome životu ona je koja odbacuje sve što se protivi ljubavi Božjoj:
a) odbacivanje svih smrtnih grijeha - a to spada pod zapovijedi
b) otklanjanje prepreka za pravu ljubav – a to spada pod savjete.

Sv. Toma ovdje govori o redovničkim zavjetima, ali evanđeoski savjeti sigurno nisu izuzeti iz života kršćana laika. On također može razmišljati na koji će način - primjerice živeći u duhu siromaštva - prijeći razinu zapovijedi i posvetiti svoj život Bogu tako da obrati veću pozornost njegovoj prisutnosti i dubljem sjedinjenju s njegovom svetom voljom.

Neki od ranih pustinjskih otaca vjerovali su da se asketskom disciplinom u ovom životu može postići gotovo apsolutna savršenost. Kasijan je vjerovao da je to moguće. Sv. Jeronim je ispočetka vjerovao isto, ali je poslije odustao od takvoga razmišljanja i kao sv. Toma uvidio da, u sadašnjem životu, možemo biti samo relativno savršeni. Mi nikada nećemo biti bez polupromišljenih propusta koje uzrokuje naša slabost. To je istina čak i kad su u pitanju sveci, koji su svi zadržali svoju krhkost i ljudsku ograničenost.

Paradoks je monaške povijesti da je ideal super-čovjeka koji u sebi savršeno obuzdava požude ovoga svijeta, više poganski nego kršćanski koncept i stoga je on više ideal »tijela« nego »duha«. U kršćanskoj svetosti, određene ljudske slabosti i nesavršenosti sasvim su spojive sa savršenom ljubavlju Božjom tako dugo dokle god dolazimo do poniznosti iz iskustva vlastite grešnosti i na taj način sve više učimo imati potpuno i savršeno povjerenje u milost Božju. Sv. Pavao nam je klasičan primjer:

»I da se zbog uzvišenosti objava ne bih uzoholio, dan mi je trn u tijelu, anđeo Sotonin, da me udara da se ne uzoholim. Za to sam triput molio Gospodina, da odstupi od mene. A on mi reče: 'Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje.' Najradije ću se dakle još više hvaliti svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova. Zato uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi Krista. Jer kad sam slab, onda sam jak« (2 Kor 12,7-10).

To ne znači da kršćanin ne može doći do pravog i relativno savršenog mira, čak i u ovome životu. Svakako se svi možemo i moramo truditi postići mir srca i oslobođenje od neurednih strasti. Bez toga nutarnjeg mira ne možemo stvarno upoznati Boga i uživati prisnost s njim, što nam je - kao njegovoj djeci - namijenjeno.

Ipak, mir se ne postiže brutalnom snagom i nasiljem, despotskim obuzdavanjem naših nagona. Mir nije stvar snage već je on plod ljubavi. A ljubav znači podložiti se Kristu, poslušno se pokoriti njegovu Duhu. Pravi je mir djelo Božjeg milosrđa a ne ljudske volje. Kada mu se u ljubavi prepustimo, sama njegova prisutnost utažuje naše želje i smiruje pobunjene strasti. I ako se povremeno podignu oluje u našim srcima, ako nam izgleda kao da Bog spava, i usred tih sukoba svejedno možemo imati duboki mir ako mu zaista vjerujemo. I zaista, moramo shvatiti da on dopušta sukobe samo zato da očisti naša srca, da kuša našu strpljivost i tako ojača naš duhovni mir.

Savršenost kršćanskog odricanja paradoksalno uključuje čak i odricanje od određenih neurednih zadovoljstava u našim krepostima i asketskoj odvažnosti (ako je ima). Sveci nisu arogantne i samouvjerene osobe koje njihove kreposti čine bogatima i moćnima u duhovnom staležu. One su prije kao Jeremijini ljudi koji su potpuno shvatili svoje siromaštvo pred Bogom:

Ja sam čovjek što upozna bijedu
pod šibom gnjeva njegova.
Mene je odveo i natjerao da hodam
u tmini i bez svjetlosti.
I upravo mene bije i udara
bez prestanka njegova ruka.
Iscijedio je moje meso,
kožu moju,
polomio kosti moje.
Načinio mi jaram,
glavu obrubio tegobama.

U bespuća me vodio, razdirao,
ostavljao me da umirem.
Napinjao je luk svoj i gađao me
kao metu za svoje strelice.
U slabine mi sasuo strelice,
sinove svoga tobolca.
Postao sam smiješan svome narodu,
rugalica svakidašnja.
Gorčinom me hranio,
pelinom me napajao.
Puštao me da zube kršim kamen
grizući,
zakapao me u pepeo.
Duši je mojoj oduzet mir,
i više ne znam što je sreća!
Bez prestanka na to misli
i sahne duša u meni.
To nosim u srcu
i gojim nadu u sebi.
Dobrota Jahvina nije nestala,
milosrđe njegovo nije presušilo.
Oni se obnavljaju svako jutro:
tvoja je vjernost velika!
»Jahve je dio moj«, veli mi duša,
»i zato se u nj pouzdajem.«
Dobar je Jahve onom koji se u nj
pouzdaje,
duši koja ga traži.
Dobro je u miru čekati
spasenje Jahvino!

Tužaljke 3,1-5.11-17.20-26.

T. Merton, Život i svetost
0 Komentara | Print | # | ^

11.07.2011. 06:34

Uz blagdan sv. Benedikta

Slaviti danas Svetog Benedikta znači htjeti ući u njegov bitak, srž njegova misli, života i djela čemu smo i mi danas svjedoci jer ga slavimo u zajednici koja danas živi njegovo Pravilo. Taj čovjek Božji od kojeg nas dijeli petnaest stoljeća uglavnom nam je nepoznat, o njemu je napisano malo u vremenu njegova života i neposredno poslije, a on sam je ostavio tek jedan «knjižurak»: veličanstveno PRAVILO života za one koji Boga traže.

Od toga malo, nastaje neopisivo mnogo kroz svih petnaest vjekova do dana današnjega i prelijeva se u budućnost vremena i ljudi. Pravilo po onima koji ga žive zahvaća cijelu Europu i kasnije cijeli svijet. Ljudi, muškarci i žene koji su svoje postojanje i ustrojstvo uskladili s njegovim savjetima u malom Pravilu, postadoše s jedne strane vrsni nasljedovatelji Vječnoga Kralja, a s druge strane učiše i uče u svakoj epohi kako s Bogom živjeti i usklađivati svoje postojanje i put životom u svijesti i žaru ljubavi Krista kome se ništa ne smije pretpostavljati. Monaška obitavališta su sjenice prisutnosti i slavljenja Boga, škole u kojima se cijeloga života uči služiti Njemu. Benedikt izričito toj duhovnoj dimenziji života pridružuje i onu drugu i jako bitnu: rad. Monah, kao i svaki drugi sin Eve i Adama u znoju lica svoga zarađuje i jede kruh vlastitim žuljevima stečen.

Bilo bi presmiono dalje govoriti o Benediktu i naglasiti jednu temu koja bi bila nekako središnja ili glavna misao ili tema čitavog Pravila. Ja ću se omeđiti samo na ono što među ostalim u Pravilu smatram jako bitnim na što on stavlja naglasak i što savjetuje svojim sljedbenicima: monasima i monahinjama, svaki pak kršćanin može i sebe motriti kroz tu prizmu Benediktova govora.

U sedmom poglavlju njegovoga Pravila kao i u svakom drugom on govori jasno, slikovito služeći se maksimalno mislima Riječi Božje.


Sveti Benedikt govori o ljestvama koje se u snu pokazaše Jakovu kad je vidio kako po njima anđeli silaze i uzlaze, kao simbol puta obraćena.
(RB 7 5-6, 8-9).

Za stvarno obraćenje sam čovjek nije dostatan, treba mu snažna i prisna pomoć, čvrst oslonac i sloboda srca. Tako u drugom poglavlju svojeg Pravila Benedikt govori o prvotnoj ulozi opata.

Nalaže mu se vodstvo duša i da bude na uslugu velikom broju braće sa svim njihovim humorom, karakterom i duhom svakog pojedinog, svakom se treba približiti, svakom se prilagoditi kako sam ne bi trebao trpjeti od nesklada povjerenog mu stada. Na konačnom sudu i sam će odgovarati o ispravnosti svojeg nauka i posluhu onih koji mu bijahu povjereni da ih vodi.

VODITI DUŠE šest puta se ponavlja od 31. do 39. retka drugog poglavlja Pravila. Neopisivo važna uloga zadaća Opata ali i posluh te otvorenost onih koje mu Bog povjerava u osobi svakoga koji je član zajednice ili u nju ulazi.

Benedikt stavlja pažnju prema cjelovitosti osobe.

Kad netko uđe u samostan sa sobom donosi svu svoju povijest; povijest od svog nastanka do tog konkretnog trenutka i donosi svoj temperament. Donosi svoje emocije i osjećaje, koje su u najvećoj mjeri determirane po vlastitim roditeljima, obitelju i socijalnom ambijentu. Nosi sa sobom svoje želje, svoje ideje i rane koje su ga udaljile od njega samoga. Donosi sve ono što nosi na neki način nesvjesno, dobro i loše, ono što ga hrani i ono na što je zaboravio; traume i nemoći u kojima je bio nesposoban ispravno reagirati.

Sva ta prtljaga ulazi s čovjekom u samostan. Ništa ne ostaje pred vratima. Ta datost prošlosti određuje njegovo ponašanje u zajednici, odnose i njegove reakcije. To je zemaljski život tog čovjeka, Benediktove ljestve koje prima daju njegovu biću oblik i duh . To je materija i subjekt OBRAĆENJA.

Kad netko ulazi u samostan, on i nesvjesno traži «izgubljeni raj», idealnu obitelj, i mjesto koje je imao u idealnoj obitelji. Projiciraju se likovi oca i majke u članovima zajednice. U relaciji s braćom i zajednicom čovjek jednostavno izgubi sve ono što je prethodno bilo traumatično i bolno. Ulazi u slobodu i ljepotu postojanja darovanosti svega; vlastita života u konkretnosti svih domena svoje osobe, a tako i tajne i divote svakog drugog brata, sestre, čovjeka.

Kad se čovjek ne otvori, kad ne preda cjelovito svega sebe, te kad i mrvicu sebe želi sačuvati, prikriti i ostaviti nedodirno svojim, tada dolazi do konfuzija i trauma svih vrsta, do gorčina i zatvorenosti u vlastito klupko i tada su drugi krivci sve nesreće koju si takva osoba sama izgrađuje upravo tom necjelovitom predanošću sebe novom tlu života.

Sve ovo je samo materijalni subjekt obraćanja.

Put obraćenja ne nalazi se na razini moralnog gdje se ispravlja naše izvanjsko ustrojstvo bez odnosa s našim emocijama i našim realnim osjećajem i povezanošću s našom dušom.

Taj put se ne nalazi u onom isključivo psihološkom vidu gdje se ide za tim da čisto intelektualno riješimo probleme svojega ustrojstva.

Put obraćenja nije ni na nivou socijalizacije koja pretpostavlja izvanjsko usklađenje jer samo time se još ne dolazi do unutarnjeg sklada,

Koji je onda PUT OBRAĆENJA ?

Obraćenje traži zaokret i usmjerenje prema nutrini, unutrašnjosti osobe, prema svemu što se događa i konzervira u nama, da bi osluškivali spokojno i s pažnjom.

Obratiti se, znači osluškivati život s postojanošću, realan život našeg iskustva, postati svjestan naših realnih htijenja i osjećaja, spustiti se u taj veliki prostor, u te dvorane vlastitih sjećanja koji čovjeka dovode do onoga koji me je stvorio, kako kaže Sv. Augustin u svojim Ispovijestima (8: 12)

To je put prema stvarnom čovjeku, jedincatom čovjeku koji sam ja i kakav mogu postati da odgovorim svojem pozivu. To znači oteti od zaborava trenutke i periode mojega života u kojima sam počeo reagirati kao «nezbiljski ja» udaljujući se od sebe sama da bih nadživio, gdje sam izgubio kontakt sa svojom dušom, sa slikom Boga u meni, put je to koja pretpostavlja veliku poniznost.

Na taj put se kreće samo sa svjetlom vjere u krhkoj sigurnosti koju Bog od mene traži, jer nema drugoga puta. Svjetlo intuicije mi govori da će mi pomagati u prolazu kroz beznađa i nesigurnosti prema slici Boga u meni, prema ljubavi Božjoj koju je Duh Sveti ulio u nas.

Na takav put poniznosti se kreće samo onda kad postoji dovoljno jaka afektivna veza s duhovnim pratiteljem, ocem.
Afektivna veza je dar i ne može biti izvanjskim htjenjem učinjena. Potrebno je pobijediti u sebi toliko ponosa, srama, neodlučnosti, nepovjerenja prije no što se počne komunicirati svoja opterećujuća sjećanja, svoje negativnosti, svoje fantazije ali isto tako svoja iskustva svjetla i čežnji duše za Bogom.

Sveti Benedikt u 72. poglavlju svoga Pravila veli: Neka s velikom strpljivošću uzajamno podnose slabosti bilo tijela bilo ponašanja. Tu on pušta da žito raste zajedno s korovom na polju naše duše.

Rasti u poniznosti znači, biti sve više i više u sebi samom, sa svime što živi u meni i sa svime se pomiriti.

To je proces preobrazbe na svim nivoima osobe do onoga čega nismo ni svjesni. Tako Isus Nikodemu kaže, da se čovjek mora NANOVO RODITI.

Proces obraćenja inzistira na integraciji svega što živi u našoj nutrini. Integracijom opsluživanja stožernih vrmena i opsluživanja ritna svakodnevice a to je: sveto i kontinuirano čitanje – lectio, molitva – opus Dei - i rad, šutnja i govor da nam pomogne slušati dušu uhom srca.

Obraćenje, rad na svojoj osobnoj preobrazbi poziv je i posao monaha tokom cijeloga života, na jednom mjestu, u istoj zajednici braće, sestara pod vodstvom Opata.

To se događalo na ovom brdašcu tokom vjekova s prekidom koji je nametnula politička sila prijašnjih vjekova. Iz starog panja Ćokovca isklijale su nove mladice u prošlom stoljeću zahvaljujući blagopokojnom ocu Martunu Kiriginu i onima koje je Bog pozivao na ovo malo brdašce u minijaturni samostanćić da ova malenkost stvarnosti benediktinske bude dragocjeni biser i veliki svjetionik iskonskog Božjega u Rodu našem i škola u kojoj se uči služiti Gospodinu.

Hvala Vam draga braćo i sinovi svetog Benedikta što kročite putem Pravila Mudrog oca, što se uzdižete poslije svakog silaska s ljestava koje čovjeka s nebom povezuju. Vi ste govor i odsjaj Boga među nama i svih koji amo dolaze i svima koji znaju za Vas te su u ohrabreni u stvarnostima svojih života jer znaju da ste Vi ovdje u POSLUHU Benediktova Pravila i savjeta da budete blagoslovljeni i trajni blagoslov nebrojenom mnoštvu preko svih granica.

Završavam mišlju jednog monaha s istoka koji je živio tu negdje gotovo u istom vremenu kao i Benedikt!

„Tko posve sam, u srcu pustinje, slavi liturgiju,
taj je slavi u mnogobrojnome skupu.
Ako se dvojica ujedine da je slave među pećinama,
tisuće, milijarde tu su prisutne.
Ako se tako trojica sastanu,
četvrti je među njima.
Ako su tu šestorica ili sedmorica,
dvanaest tisuća je okupljeno.
Ako stanu uokrug,
sav će svemir ispuniti molitvom.
Ako su razapeti na pećinu i označeni sjajnim križem,
utemeljena je Crkva.
Ako su združeni,
Duh lebdi nad njihovim glavama.
A kada završe svoju molitvu,
Gospodin ustaje da posluži svoje sluge.”

sv. Efrem Sirski

Priredio vlč. Antun Pećar
2 Komentara | Print | # | ^

20.06.2011. 06:26

Šutnjom učimo govoriti

Treća je osobitost šutnje da je ona otajstvo budućega svijeta, jer nas uči govoriti. Puna je snage samo riječ koja dolazi iz šutnje.
Ona nosi plod, proizlazi iz šutnje i u nju se vraća. Podsjeća nas na šutnju iz koje dolazi i opet nas vodi u tu istu šutnju. Riječ koja nije ukorijenjena u šutnji, slaba je, nemoćna, kao mjed što ječi i cimbal što zveči (1 Kor 13, 1).
No, sve to vrijedi samo onda kada šutnja, iz koje proizlazi riječ, nije odsutnost i praznina, nego prisutnost i punina; to nije ljudska šutnja iz neugodnosti, stida ili osjećaja krivice, nego Božja šutnja u kojoj je pohranjena ljubav.
Samo se nakratko možemo osvrnuti na otajstvo kojem postajemo dionici po šutnji i na Riječ, koja je otajstvo samog Božjeg govora. Bog reče Riječ iz svoje vječne šutnje i po Riječi je stvorio i spasio svijet. U početku reče Bog: Zemlja, more i nebo. Reče: Sunce, mjesec i zvijezde. On reče: Biljke, ptice, ribe, divlje i pitome životinje. Konačno reče: Muž i žena.
Zatim se u punini vremena Božja Riječ utjelovila, po njoj je sve stvoreno i svima koji vjeruju dana je moć da postanu djeca Božja. U svemu tome Božja Riječ ne prekida Božju šutnju, štoviše, ona razvija neizmjerno bogatstvo njegove šutnje.
Kad su se monasi povlačili u egipatsku pustinju, htjeli su biti dionici te božanske šutnje. A kad su iz te šutnje govorili o potrebama svijeta, pokušavali su sudjelovati u stvaralačkoj i obnoviteljskoj snazi božanske Riječi.
Riječi mogu samo onda stvarati zajedništvo, a time ujedno i novi život, ako utjelovljuju šutnju iz koje proizlaze. Čim počinjemo svojim riječima druge zarobljavati i koristiti riječi kojima se branimo, odnosno druge napadamo, tada naša riječ više ne dolazi iz šutnje. Ali ako riječ donosi spasonosnu i životvornu smirenost svoje vlastite šutnje, tada je potrebno vrlo malo riječi: može se mnogo kazati, a da se puno ne govori.
Tako je šutnja otajstvo budućeg svijeta. Po šutnji ostajemo hodočasnici i ona će nas sačuvati od zapletenosti u događaje ovoga vremena. Šutnja štiti oganj Duha Svetoga koji u nama gori. Ona nas osposobljava za riječi kojima sudjelujemo u stvaralačkoj i spasonosnoj snazi same Božje Riječi.

Henri J. M. Nouwen, Put srca


3 Komentara | Print | # | ^

18.06.2011. 22:20

Talionička peć preobrazbe

Kad je Antun pustinjak čuo Isusove riječi: »Idi, prodaj što imaš i podaj siromasima ...A onda dođi i slijedi me«, shvatio je to kao poziv da umakne navalama svijeta. Napustio je svoju obitelj, živio je siromašno u nekoj kolibi, nedaleko od svog rodnog sela i zaposlio se ručnim radom i molitvom. No uskoro je shvatio da se od njega traži još više. Morao se suočiti sa svojim neprijateljima - srdžbom i požudom - te se potpuno preoblikovati u novo biće. Njegovo staro, lažno ja moralo je umrijeti i prepustiti mjesto novom ja. Zato se Antun povukao u potpunu samoću pustinje.
Samoća je talionička peć preobrazbe. Bez samoće postajemo žrtve svoje okoline i sve se više zaplićemo u prijevare lažnog ja. I sam je Isus ušao u tu talionicu. Tu su ga iskušavale tri prisile svijeta: uživati ugled (Pretvori kamenje u kruh), pobuđivati divljenje (Baci se dolje) i posjedovati vlast (Sva kraljevstva svijeta ću ti dati). Tu je on priznao Boga jedinim izvorom svoga identiteta (Klanjaj se Gospodinu, Bogu svome i njemu jedinome služi). Samoća je mjesto velike bitke i velikog susreta - bitke s prisilama lažnog ja i susreta s Bogom koji ljubi, koji novome ja poklanja svoje vlastito biće.
Možda ovo zvuči suviše zastrašujuće i budi pomisao na srednjovjekovnu askezu. Ali, ako se na odgovarajući način postavimo prema tvorevinama svoje mašte i odstranimo ih, vidjet ćemo da se ovdje radi o onom svetom prostoru u kojem naviještanje i duhovnost prelaze jedno u drugo. Taj se prostor zove samoća.
Da bismo razumjeli što zapravo znači samoća, moramo najprije otkriti kakvo je značenje tom pojmu dao naš svijet. Priznajemo jedni drugima da nam je u životu povremeno potrebna stanovita samoća. Pod tim mislimo na vrijeme i prostor samo za nas, kada nas nitko neće ometati, gdje ćemo se predati svojim mislima, gdje ćemo se slobodno izjadati ili pozavršavati kakve poslove. Samoća za nas najčešće znači - privatni život. Stekli smo neko uvjerenje da svi imamo pravo na privatni život. Tako samoća postaje nekakva duhovna svojina koja se može steći na slobodnom tržištu duhovne robe. Štoviše, samoću si predstavljamo kao kakvu benzinsku crpku gdje možemo napuniti svoje spremnike, ili kao ugao u boksačkom ringu gdje nam se zaliječe rane, istrljaju mišići i ohrabrujućim poklicima osvježi volja za borbu. Kratko rečeno, samoću zamišljamo kao mjesto gdje možemo skupiti nove snage u neprestanoj borbi za opstanak.
No to nije samoća svetog Ivana Krstitelja, j svetog Antuna ili svetog Benedikta, niti je to samoća Charlesa de Foucaulda ili braće iz Taizea. Za njih samoća nije neko privatno lječilište. Ona je, naprotiv, mjesto obrata, mjesto gdje umire staro ja i gdje se rađa novo ja, mjesto gdje se pojavljuje novi čovjek, nova žena.
Kako ćemo najbolje upoznati tu preobražavajuću samoću? Pokušat ću u pojedinostima jasnije opisati i borbu i susret koji se događaju u toj samoći.
U samoći ostajem bez svog oružja: bez prijatelja, bez telefonskih poziva, bez sjednica, bez zabavne glazbe, bez knjiga koje odvlače moju pozornost; ostajem samo ja -gol, ranjiv, slab, grešan, razotkriven, slomljen - ništa. U svojoj se samoći moram suočiti s tim svojim ništa vilom, s tim tako užasnim ništavilom, dok se u meni sve opire tražeći prijatelje, rad i rastresenosti u kojima bih zaboravio svoje ništavilo i samom sebi mogao glumiti neku veličinu.
Ali, to još nije sve. Čim sam odlučio izdržati u svojoj samoći, naviru u mom duhu nekontrolirane misli, zavodljive slike, divlja mašta i neuredne predodžbe kao majmuni na stablu banane. Srdžba i požuda pokazuju svoja odvratna lica. Tim svojim neprijateljima držim duge govore pune mržnje, sanjam sne u kojima uživam bogatstvo, ugledan sam i privlačan, ili sam bijedan, odvratan, u potrazi za mjestom utjehe. I tako stalno pokušavam pobjeći iz mračne provalije svoga ništavila te ponovo uspostaviti svoje naduto, lažno ja.
Radi se samo o tom da izdržim u svojoj samoći, da ostanem ustrajno u svojoj ćeliji dotle dok svi moji zavodnici ne prestanu obijati moja vrata i ne ostave me na miru.
Matija Grünewald je na oltarnoj ploči u Isenheimu grubim realizmom naslikao odvratne nakarade i mnoštva demona, koji napastuju svetog Antuna u njegovoj samoći. To je uistinu duhovni boj jer postoji istinska opasnost od toga da se cijeli svoj život opiremo istinitosti svoga stanja i da se pri tom neumorno trudimo kako bismo uvjerili sebe u svoju osobnu krepost. Pa ipak, nije Isus »došao zvati pravednike nego grešnike« (Mt 9, 13).
To je borba u kojoj treba izdahnuti lažno ja, ali njezina težina mnogostruko nadilazi naše snage. Luđak je onaj tko misli nadvladati svoje demone vlastitim oružjem!
Mudrost pustinjaka poučava nas da jedino suočenje sa svojim vlastitim ništavilom prisiljava čovjeka na potpuno i bezuvjetno predanje Gospodinu Isusu Kristu. Sami se ne možemo nekažnjeno suprotstaviti »tajni Zloga«. Samo Krist može nadvladati moći zla. Samo u njemu i po njemu možemo izdržati bitke svoje samoće.
Vrlo lijepo svjedočanstvo o tome daje nam opat Ilija: »Neki je starac boravio jednom u hramu kad mu iznenada pridoše demoni i rekoše: 'Odlazi odavde, s ovog našeg mjesta!' Starac odvrati: 'Niste vi gospodari nijednog mjesta!' Tada demoni počeše razbacivati palmine grančice, ali starac osta tu skupljajući ih. Demon ga zgrabi za ruku i povuče van. Kad je starac bio na vratima, uhvati se čvrsto rukom za dovratak i poviče: 'Isuse, dođi mi u pomoć!' Demon smjesta pobježe. Starca obliju suze. A Gospodin mu reče: 'Zašto plačeš? 'Starac odgovori: 'Zato
što se oni usuđuju i silom poslužiti da izvedu što su naumili'. A Isus mu rastumači: 'Ti si bio nemaran! Čim si me, naime, potražio, našao si me'«
Ovaj nam događaj potvrđuje da se pravi duhovni boj može voditi i dobiti samo u istinskom susretu s Isusom Kristom, koji se ne događa prije, poslije ili izvan bitke s našim lažnim ja i njegovim demonima. Ne. Gospodin dolazi k nama upravo usred te bitke i govori nam kao i starcu u navedenoj zgodi: »Čim si me potražio, našao si me«!
U samoću ulazimo prije svega zato da se susretnemo s Gospodinom, da budemo s njim i samo s njim. Stoga je u samoći naša glavna zadaća: ne posvećivati preveliku pozornost bezbrojnim utvarama koje nas zaokupljaju, nego usmjeriti oči duha i srca prema njemu, svom božanskom Spasitelju. Pogled na svoje grijehe možemo podnijeti samo ako ih gledamo kroz milost; samo se u lječilištu usuđujemo pokazati svoje rane, samo ako je sva naša misao i težnja usmjerena prema Kristu, možemo se osloboditi iz te zarobljenosti svojim strahovima i pogledati u oči svojoj pravoj naravi. Ako smo svjesni da ne živimo mi, nego da Krist živi u nama, da je on naš istinski ja, tek tada polako popuštaju prisile i mi počinjemo kušati slobodu djece Božje. Sa smiješkom se tada možemo osvrnuti natrag i čak ustanoviti da više nismo ni srditi ni požudni.
Kakve to veze ima s našom svakidašnjicom? Iako nismo pozvani na samostanski život i nemamo fizičkih sposobnosti da izdržimo tvrdoću pustinje, ipak smo odgovorni za svoju vlastitu samoću. Baš zbog toga što nam naša svjetovna okolina nudi premalo duhovnih poticaja, moramo razviti svoju vlastitu inicijativu. Moramo sami sebi stvoriti svoju osobnu pustinju u koju ćemo se dnevno povlačiti, stresati u njoj sve prisile sa sebe, da bismo mogli proboraviti u blagotvornoj, svetoj prisutnosti Gospodinovoj. U takvom ozračju mi se sve više i više suobličavamo slici onoga čije Ime propovijedamo, a bez takve pustinje gubimo svoju vlastitu dušu dok drugima naviještamo Evanđelje.
Prije svega, najvažnije je odrediti vrijeme i mjesto gdje ćemo biti s Bogom, i to samo s njim. U praksi će ta vježba samoće izgledati kod svakoga drugačije i ovisit će o karakteru svakog pojedinca, o poslu koji radi i okolini u kojoj živi. Ali prava vježba nikad nije nešto neodređeno i općenito. Ona je tako konkretna i određena kao što je to i naša svakidašnjica.
Kad sam prije nekoliko godina posjetio Majku Tereziju iz Calcute i upitao je kako bih trebao živjeti svoje svećeničko zvanje, jednostavno je odgovorila: »Provedite dnevno jedan sat u klanjanju pred Gospodinom
i nemojte nikad učiniti nešto što znate da nije pravo. Tada ćete istinski živjeti«.
Vjerojatno bi Majka Terezija oženjenom čovjeku s malom djecom savjetovala nešto drugo, treće, pak, članu neke velike zajednice. Ali kao i svi veliki Isusovi učenici, i ona je potvrdila istinu kako naviještanje vjere može biti plodonosno samo onda kada proizlazi iz neposrednog i iskrenog susreta s Gospodinom. Takvu jeku čujemo i u početnim riječima Prve Ivanove poslanice: »Što bijaše na početku, što smo čuli, što smo vidjeli očima svojim, što razmotrismo i ruke naše opipaše o Riječi, Životu ...to navješćujemo.« (1 Iv 1,1)
Samoća je, dakle, mjesto čišćenja i preobrazbe, mjesto velike borbe i velikog susreta. Samoća nije tek sredstvo do nekog cilja. Ona je sama cilj, ona je mjesto gdje nas sam Krist preobražava u svoj osobni lik i oslobađa od ubilačkih prisila ovoga svijeta. Samoća je mjesto našeg spasenja. Stoga je ona zaklon kamo bismo htjeli odvesti sve koji u ovom našem mračnom svijetu traže svjetlo. Sveti Antun pustinjak proveo je dvadeset godina u potpunoj odijeljenosti. Kad je napustio to mjesto, ponio je svoju samoću sa sobom i dijelio je svima koji su mu dolazili. Oni koji su ga vidjeli opisuju ga kao odmjerenog, blagog, brižnog. Postao je sličan Kristu, tako je ižaravao ljubav Božju da mu je cijela pojava bila naviještanje vjere.

Henri J. M. Nouwen, Put srca
1 Komentara | Print | # | ^

10.06.2011. 21:55

Boj s duhom oholosti

Tjelesna oholost očituje se u: bučnom govoru, dosadi (njezina šutnja), gromkom smijehu (njezina veselost), besmislenoj potištenosti (njezina tuga), zajedljivosti (njezino odgovaranje) i lakomislenosti (njezina riječ). Njezine riječi kao da se izgovaraju bez i najmanjeg sudjelovanja srca. Ona ne poznaje trpljenje, i ostaje strana ljubavi, smjela u nanošenju žalosti, malodušna u njihovu podnošenju, nerado poslušna ukoliko toj poslušnosti ne prethodi vlastita želja i volja, nepokorna savjetima, nesposobna za odricanje od vlastite volje i podvrgavanje drugima, uporna u svojim odlukama i neraspoložena popuštati drugima. Postavši nesposobna primati spasonosne savjete, ona više vjeruje svome mišljenju, nego prosudbama otaca.

Onaj, koji se spustio tim stubištem, onaj kojim je jednom ovladala oholost, s užasom se okreće od strogog reda. Smatra da se putem savršenosti sporo kreće zbog općenja s braćom, te da neznatno uspijeva u stjecanju trpljenja i mira zbog krivnje drugih, zbog prepreka koje mu postavljaju, dolazi mu želja za životom u samačkoj ćeliji, ili čak za osnivanjem vlastitoga samostana kako bi mnoge privukao strogom životu. I on hiti sabrati pristalice svog učenja, te od neuspjelog učenika postaje još neuspjelijim učiteljem.

Prema tome, ako hoćemo da se naše zdanje izgradi do samog vrha te da bude ugodno Bogu, pobrinimo se da mu postavimo temelj na točnom evanđeoskom učenju, a ne na svojoj volji, koja nam ugađa. Po evanđelju takav temelj ne može biti ništa drugo osim straha Božjega i mira, koji se rađaju iz krotkosti i jednostavnosti srca.

Mir se ne može steći bez odricanja od svega. Bez odricanja se nećemo moći utvrditi ni u dobroj poslušnosti, ni u ustrajnom trpljenju, ni u nepomućenoj krotkosti, ni u savršenoj ljubavi. Bez svih njih, pak, naše srce nikako ne može postati staništem Duha Svetoga. O tome Gospodin govori po proroku: Ali na koga svoj pogled svraćam? Na siromaha i čovjeka duha ponizna, koji od moje riječi dršće. (Iz 66,2)

Zbog toga Kristov bojovnik, koji ispravno vodi duhovnu bitku, i želi da ga Gospodin ovjenča vijencem, treba da se svakako pobrine oko istrebljenja i te najljuće zvijeri, koja razara sve vrline. On mora biti uvjeren kako se neće osloboditi strasti sve dok ta zvijer bude u njegovu srcu. Štoviše, i ono će malo vrlina, što ih stekne, propasti od njezina otrova.

U našoj se duši nikako ne može izgraditi zdanje vrlina ukoliko u našem srcu ne budu najprije postavljeni temelji istinskog mira. Naime, jedino mir može izdržati do vrha sagrađeno zdanje savršenosti i ljubavi. Toga radi potrebno je prvo pred svojom braćom u iskrenomu raspoloženju očitovati istinski mir, ne dopuštajući si da ih ma čime ožalostimo, ili rastužimo. To nikako nećemo biti u stanju ispuniti ukoliko u nama ne bude duboko ukorijenjeno istinsko odricanje od svega zbog ljubavi prema Kristu.

To se odricanje sastoji u potpunom lišavanju svakog stjecanja. Osim toga, potrebno je u jednostavnosti srca i bez ikakve prijetvornosti primiti jaram poslušnosti i podčinjenosti tako da - osim zapovijedi oca - u nama nipošto ne živi nikakva druga volja. To će moći ispuniti samo onaj tko je umro ovom svijetu, te tko se smatra nerazumnim i glupim, pa izvršava sve zapovijedi otaca, bez ikakvog razmišljanja i s vjerom da je sve to sveto i od Boga objavljeno.

Budemo li se održavali u takvu raspoloženju, bez ikakve sumnje steći ćemo nepomućeno stanje mira. Smatrat ćemo se najmanjima od svih i strpljivo ćemo podnositi sve što nam se događa, bilo da je riječ o klevetama, bilo o štetama. To ćemo primati kao da dolazi od naših poglavara (kao poslušnost ili kušanje).

I ne samo da ćemo to podnositi s lakoćom, nego ćemo sve smatrati neznatnim i ništavnim, postojano misleći na Gospodinova stradanja, kao i na stradanja svetaca i osjećajući ih. Tad će nam klevete izgledati utoliko lakše, ukoliko smo udaljeniji od njihovih djela i kobnih posljedica.

Oduševljenost trpljenjem, koje odatle proizlazi, bit će još silnije ukoliko budemo mislili na skoro preseljenje s ovoga svijeta i na buduće sudioništvo u blaženstvu i slavi Krista i svetaca. Takva misao pogubna je ne samo za oholost, nego i za sve druge strasti. Nakon toga valja vrlo strogo održavati takav mir i pred Bogom. To ćemo i postići ukoliko se budemo držali uvjerenja da sami od sebe, bez Božje pomoći i milosti, ne možemo učiniti ništa što bi pridonijelo savršenosti vrline, te ukoliko budemo iskreno vjerovali kako je i ono što smo uspjeli razumjeti, čisti dar Božji.

Ivan Kasijan, Duhovni boj s osam glavnih strasti

3 Komentara | Print | # | ^

22.03.2011. 21:31

Crkva posvećuje svoje vjernike

Savršenost nije moralni ukras koji stječemo mimo Krista kako bismo stekli uvjete da se sjedinimo s njim. Savršenost je djelo samoga Krista, koji po vjeri živi u nama. Savršenost je život pun milosrđa kojeg takvim čine darovi Duha Svetoga. Kako bismo mogli postići kršćansku svetost, Isus nam je ostavio svoje učiteljstvo, sakramente Crkve i savjete po kojima nam pokazuje put kojim moramo ići kako bismo što savršenije živjeli u njemu i za njega. Za one koji su na poseban način pozvani na savršenost, tu je redovnički stalež sa svojim zavjetima. Pod vodstvom same Crkve nastojimo velikodušno odgovarati na poticaje Duha Svetoga. Iznutra vođeni Duhom Kristovim, izvana zaštićeni i oblikovani vidljivom Crkvom s njezinom hijerarhijom, zakonima, učiteljstvom, sakramentima i liturgijom, rastemo zajedno u „Jednog Krista“.
Crkvu ne smijemo smatrati samo kao instituciju ili organizaciju. Ona je svakako vidljiva i jasno prepoznatljiva u svom učenju, upravljanju i radu. To su izvanjske značajke po kojima možemo vidjeti unutarnje zračenje njezine duše. Ta duša nije samo ljudska, ona je božanska. To je sam Duh Sveti. Crkva, poput Krista, živi i djeluje tako da je u isto vrijeme i ljudska i božanska. Naravno da postoji nesavršenost u ljudi koji pripadaju Kristu, ali je njihova nesavršenost nedjeljivo povezana s njegovom savršenosti, potpomognuta njegovom snagom, očišćena njegovom svetošću, tako dugo dokle god ostaju u živom zajedništvu s njim po vjeri i ljubavi. Po tim članovima svoje Crkve, Svemogući Otkupitelj nas nepogrešivo posvećuje, vodi i poučava, a po nama on može i iskazati svoju ljubav za njih. Stoga je prava narav Crkve biti tijelom u kojem svi udovi »nose terete jedni drugima« i međusobno žive kao instrumenti božanske providnosti. Najposvećeniji su oni koji najpotpunije ulaze u životvorno zajedništvo svetih, koji prebivaju u Kristu. Njihova je radost kušati čistoću one rijeke života čije vode razveseljavaju cijeli Grad Božji.
Naša savršenost, dakle, nije samo osobna stvar nego je tu važan i rast u Kristu gdje produbljujemo svoj odnos s njim u Crkvi i po njoj, što na kraju ima za posljedicu produbljenje našeg sudjelovanja u životu Crkve, mističnoga Krista. To naravno znači i veće jedinstvo s našom braćom u Kristu, dublje i plodonosnije uklapanje s njima u živi, rastući duhovni organizam mističnoga Tijela.
To ne znači da je duhovna savršenost pitanje društvenog konformizma. Puka činjenica da netko može biti dobar dio djelotvornog vjerničkog stroja, nikada nikoga neće pretvoriti u sveca ako on sam ne traži Boga u svetištu vlastite duše. Primjerice, zajednički život redovnika, koji je uređen tradicionalnim običajima i koji je blagoslovljen po autoritetu Crkve, očito je najsavršeniji način posvećenja. Za osobe posvećena života to je jedna od najhitnijih stvari u njihovu staležu. Ali, to je još uvijek tek okvir. Kao takav, on ima svoju svrhu i to se mora iskoristiti. Ali, skele za zgradu o kojoj govorimo ne smiju biti pogrešne. Prava zgrada, Crkva, jedinstvo je srdaca u ljubavi, žrtvi i nadilaženju samih sebe. Jačina te građevine ovisi o tome u kojoj mjeri Duh Sveti zauzima naše srce a ne o tome je li naše izvanjsko držanje ustrojeno i disciplinirano nekim prikladnim sustavom. Čovjekov društveni život neizbježivo zahtjeva određeni red i oni koji ljube svoju braću u Kristu velikodušno će se žrtvovati kako bi sačuvali taj red. Ali, red nije sam sebi cilj kao što ni pojava nereda ne znači svetost. Ljudi koji ozbiljno shvaćaju duhovni život, vrlo često mogu uzalud ulagati mnogo napora kako bi napravili dobre skele koje će biti sve bolje, trajnije i sigurnije a da pritom ne pridaju nikakvu pozornost samoj zgradi. To čine iz nekog nesvjesnog straha od stvarne odgovornosti kršćanskog života, koja je zapravo osobna i nutarnja. To je teško objasniti, čak i neizravno. Njima je gotovo nemoguće komunicirati s drugima. Stoga, nitko ne može biti »siguran« je li u pravu ili nije. U toj sferi unutarnjeg čovjek ima neznatan uvid u to koliko je napredovao ili koliko je blizu savršenosti - dok se u vanjštini napredak može lakše prepoznati a rezultati su vidljivi. Oni se mogu i prikazati drugima kako bi zadobili njihovo odobravanje i divljenje.
Ono najvažnije, najstvarnije i ono što ostaje trajno u kršćaninu dogodilo se u dubini njegove duše. To nitko ne može vidjeti, čak ni on sam. To je samo Bogu znano. Tu nije riječ toliko o vjernom ispunjavanju vidljivih i općenitih pravila, koliko o vjeri: nutarnjem, tjeskobnom, gotovo očajnički osamljenom činu po kojem priznajemo našu potpunu ovisnost o Bogu po prihvaćanju njegove riječi i otkrivanju njegove volje u najdubljim dubinama svoga bića, kao i u poslušnosti autoritetima koje je ustanovio.
Vjerovanje, koje tako svečano pjevamo na liturgijskim slavljima, u jedinstvu s cijelom Crkvom, pravo je i vrijedi jedino onda ako izražava nutarnje predanje volji Božjoj, a što se izvana manifestira po Crkvi i njezinoj hijerarhiji a iznutra po nadahnuću božanske milosti.
Naša je vjera, dakle, potpuno predanje Kristu, po kojem svu svoju nadu stavljamo u njega i njegovu Crkvu, a svu snagu i svetost iščekujemo od njegove milosrdne ljubavi.

Thomas Merton, Život i svetost
2 Komentara | Print | # | ^

16.03.2011. 22:08

O svetosti

Bog nam ne daje milosti ni talente ni kreposti samo za nas.

Udovi smo jedan drugomu i sve što je dano jednom udu dano je za cijelo tijelo. Ne perem svoje noge zato da ih učinim ljepšima od svoga lica.

Sveci ljube svoju svetost ne zato što ih ona dijeli od nas ostalih i stavlja iznad nas, nego jer ih, naprotiv, više približava nama i u nekom smislu stavlja ispod nas. Svetost im je dana da nas mogu pomoći i čuvati - jer su sveci slični liječnicima i njegovateljicama koji su u boljem stanju nego bolesnici u tom smislu što su zdravi i posjeduju umijeće da ih liječe, a ipak se stavljaju u službu bolesnika i žrtvuju za njih svoje zdravlje i svoje umijeće.

Sveci su ono što jesu, ne zbog toga što njihova svetost zadivljuje druge, nego jer im dar svetosti omogućava da se oni svakome dive. On im daje samilosnu bistrinu da mogu naći dobro u najstrašnijim zločincima. On ih oslobađa tereta da prosuđuju i osuđuju druge ljude. On ih uči da siju drugima dobro samilošću, milostivošću i opraštanjem. Čovjek postaje svet ne po uvjerenju da se boji grešnika nego po razumijevanju da je on jedan od njih i da svima zajedno treba Božja milost!

U poniznosti je najveća sloboda. Dokle god morate braniti umišljeni ja koji smatrate važnim, gubite mir srca. Čim uspoređujete tu sjenu sa sjenama drugih ljudi, gubite sve veselje, jer ste počeli trgovati nestvarnostima, a nikakva veselja nema u stvarima koje ne postoje.

Čim ste sebe počeli uzimati ozbiljno i umišljati da su vaše kreposti važne, jer su vaše, postali ste utamničenik svoje taštine i čak vas vaša najbolja djela zasljepljuju i varaju. Tada, da branite sebe, počinjete gledati grijehe i pogreške svuda u djelima drugih ljudi. I što nerazumniju važnost pridajete sebi i svojim djelima, tim više težite da izgradite svoj vlastiti pojam o sebi osuđujući drugi svijet. Katkada su kreposni ljudi i ogorčeni i nesretni, jer su nesvjesno počeli vjerovati da sva njihova sreća ovisi o tom da budu kreposniji nego drugi.

Kada poniznost oslobađa čovjeka od privezanosti vlastitim djelima i vlastitoj slavi, on otkriva da je savršeno veselje moguće jedino tada kada smo potpuno zaboravili sebe. I samo smo tada kada više ne pazimo na svoja vlastita djela ni na svoju slavu ni na svoju izvrsnost napokon potpuno slobodni da savršeno služimo Bogu radi Njega samoga.

Čovjek koji nije oguljen, siromašan i gol unutar vlastite duše, nesvjesno će težiti da obavlja djela što ih mora obavljati prije radi sebe nego zbog Božje slave. On će biti krepostan - ne jer ljubi Božju volju, nego jer želi da se dive njegovim krepostima. Ali svaki će mu trenutak dana donijeti neko razočaranje koje će ga ogorčiti i učiniti nestrpljivim, a njegova će ga nestrpljivost izdati.

Planirao je da čini upadne stvari. Sebe ne može zamisliti bez aureole. I kada ga događaji njegova dnevnoga života podsjećaju na vlastitu neuglednost i osrednjost, on se stidi i njegov ponos odbija da guta istinu koja ne smije iznenaditi nijedna zdrava čovjeka. Čak i oni koji su po zvanju pobožni, a katkada i najpobožniji mogu potratiti svoje vrijeme u natjecanju s nekim u komu se može naći samo bijeda.

Više no jednom morao je Isus koriti svoje Apostole koji su se svađali međusobno i borili za prva mjesta u Njegovu kraljevstvu. Dva su od njih, Jakov i Ivan, ciljali na stolice s Njegove desne i lijeve u Kraljevstvu. Nije neobično u životu svetih naći svece koji se nisu uvijek slagali sa svecima. Petar nije uvijek bio složan sa Pavlom, ni Filip Neri sa Karlom Boromejskim. I katkada su veoma sveti ljudi bili vrlo gorak svijet i teško podnošljivi okolini. Ako mi ne vjerujete, možda je to zbog toga što mislite da su sveci uvijek bili savršeni i da se nikada nisu morali boriti protiv nijedne pogreške. Bog ponekad dopušta da ljudi zadrže izvjesne nedostatke i nesavršenosti, slabe strane i nastranosti, čak i onda kada su postigli visok stupanj svetosti, a zbog toga njihova svetost ostaje sakrivena i njima i drugim ljudima. Kada bi svetost svakog sveca uvijek bila svakomu jasno očita, on se ne bi nikada izgladio i usavršio kušnjom, kritikom, poniženjem i protivljenjem onih koji su s njim živjeli.

Budite zadovoljni što još niste svetac čak ako i shvaćate da je svetost jedina stvar vrijedna života. Tada ćete zadovoljno dopustiti Bogu da vas vodi k svetosti putovima koje ne možete razumjeti. Putovat ćete u tami u kojoj nećete biti više zabrinuti za sebe i nećete se više uspoređivati s ostalim ljudima. Oni koji su prošli tim putem, konačno su progledali da je svetost u svemu i da je Bog svuda oko njih. Kada su se odrekli svake želje da se natječu s drugima, iznenada su opazili i pronašli da je Božja radost svuda i da su sposobni da se više raduju krepostima i dobroti drugih, nego što bi ikada mogli svojima. Tako su zabliješteni odsjevom Boga u dušama ljudi koji s njima žive, da nemaju više nikakve snage osuditi nešto što vide u njima. Čak i u najvećim grešnicima mogu vidjeti kreposti i dobrotu što ih inače nitko ne može pronaći.

Thomas Merton, trapist
2 Komentara | Print | # | ^

05.12.2010. 22:35

Moja misa

Moja me misa vodi ka križu, ona je most između mog srca i križa, veza ljubavi, izvor milosti. Po svakoj je mojoj misi bliže moje spasenje. Bliže mi ne može biti. U času pretvorbe moja je istovjetnost s Isusom potpuna. Ja govorim "moje tijelo", "moja krv", i upravo tim riječima postajem njegovo tijelo, njegova krv. Njegova žrtva je moja i obratno. Isuse, ovdje prestaje moje i tvoje, sve je u mojoj misi tvoje: moja usta, moje tijelo, moje srce; s njima se ti služiš.

Isusova je žrtva moja da po meni to "najveće blago" (Mediator Dei) postane blago svih. Ovo središte kršćanske vjere ima postati središte moje župe (mog djelokruga), os oko koje se sve okreće i podržava sav život naših duša.

Da bi misa to doista bila, i za mene i za one koji su mi povjereni, njoj mora prethoditi razmatranje. Naime, misa je vrelo, i to po vrijednosti prvo. Razmatranje je sredstvo, zato drugotno, ali isto nenadoknadivo. Razmatranjem treba srce preorati, smekšati da se onda po misi i pričesti posve natopi, napoji Boga. Euharistija je hrana duše. Malo koristi hrana ako je organizam ne asimilira. Razmatranjem i sv. misom upravo asimiliram hranu, što mi uzdržava život.

I tako će ozbiljno shvaćena sveta misa kojoj prethodi razmatranje, dovesti do toga da budem doista ono što jesam - svećenik Kristov, prenositelj Njegovih misli i svjedok onoga što prenosim. U praksi to znači obući se u Isusa Krista. Obući se u njega znači sjediniti se čvršće i trajnije s njegovim nazorima i krepostima, nakanama i pothvatima. Onda će to samo po sebi prijeći na druge. Puni Kristova duha sveci su i vanjskim sredstvima duhovno utjecali i obraćali duše. Vanjština ih je privlačila kao cvijet pčele. Moja vanjština, moj nastup, a osobito moja misa vodi li vjernike k medu Božjeg života?

Čovječanstvo je po sebi massa damnata, neprobavljiv kruh u Božjim ustima. Posve je drukčije kad se Isus pomiješao s nama, kao kvasac s brašnom. Po mojoj misi čini to i sa mnom. Stoga molim: "Isuse, kao kvasac uđi u sve pretince moga srca, prožmi sve pore moje duše da u meni bude sve oživljeno, a ništa mrtvo!"

Papa Pio XII. u svojoj poruci svećenicima govori o "neiscrpivim bogatstvima" svete mise. Drukčije i ne može biti, kad mi se u mojoj misi daje sam Bog, i to kao žrtva i hrana. Bog, koga ne može obuhvatiti nebo i zemlja, čija stvorenja mogu primati samo njegove darove, u mojoj misi sav je moj. Koje blago! Jednom riječju: neizrecivo. Ovdje vrijede riječi sv. Ambrozija: "Duša traži Božji cjelov, a Bog se sam u nju ulijeva."

Martin Kirigin, Moja misa


0 Komentara | Print | # | ^

01.12.2010. 23:01

Nutarnji mir

O potrebi nutarnjeg mira da bi Bog djelovao u njemu


Jako cijeni svoju dušu jer ju je Otac otaca, Gospodin gospodara stvorio da bude njegovo prebivalište i njegov hram. Toliko je cijeni da joj ne dopusti da traži drugo. Tvoje želje i tvoje nade neka budu uvijek okrenute ka Gospodinu i njegovu dolasku.
Znaj da ako Bog ne nađe tvoju dušu odvojenu i slobodnu neće je pohoditi. Nemoj misliti da će On u prisutnosti drugih reći i jednu najmanju riječ osim što će ostaviti tvoju dušu njoj samoj. Bog želi dušu slobodnu od beskorisnih misli, odvojenu od pohlepnih želja i još više od same tvoje volje. Savjetuj se sa svojim duhovnikom i poglavarima koji su za tebe posrednici volje Božje. Tako Bog po njima raspoređuje i čini od tvoje volje ono što On želi i kako želi. Ali ti bi činio ono što ti želiš; neka radije Bog čini ono što hoće u tebi. Ti čini tako da tvoja volja bude uvijek slobodna i odvojena od tvoga ega.
U biti se radi o tome da se ništa ne želi. Ako nešto želiš neka tvoje nutarnje raspoloženje bude slobodno, da ako se ne dogodi ono što hoćeš, naprotiv dogodi se suprotno, neka ti to ne uzrokuje nutarnju muku i neka srce ostane u miru. Tvoj duh će tako ostati smiren kao da uistinu nisi ništa želio. To je istinska sloboda, ne navezivati se na ništa. Ako predaš Bogu svoju dušu tako odvojenu i slobodnu vidjeti ćeš čudesa koja On čini u tebi.
O divna samoćo i tajna odajo Svevišnjega gdje samo On želi govoriti. Ne drugdje, nego tu On govori dubinama tvoga srca. O pustinjo koja postaje Rajem, jer samo u tebi Bog dopušta da ga susretnemo i dopušta da mu se govori. Hajde da priđem i promotrim ovaj čudni prizor (Izl 3,3).
A ako ti želiš doći do tog susreta kao Mojsije, pristupi bos toj zemlji jer je sveta (usp. Izl 3,5). Prije skini obuću, to jest navezanosti tvoje duše, neka ona ostane slobodan i ogoljena. Nemoj nositi ni vreće ni torbe (usp. Lk 10,4s), kako ne bi imao ništa od ovoga svijeta, pa makar to bilo jako traženo od drugih. Neka se sve tvoje misli i cijelo srce bavi samo Bogom. Pusti mrtve da pokapaju svoje mrtve (Mt 8,22) i ti sam idi u zemlju živih. I smrt te neće zadesiti.

Lorenzo Scupoli, NUTARNJI MIR, PUT KOJI VODI U RAJ



5 Komentara | Print | # | ^

21.11.2010. 09:08

Iskustvo nemoći i posrtaja

Za Andrea Loufa put do Boga vodi uvijek preko iskustva vlastite nemoći. Tamo gdje ne mogu ništa učiniti, tamo gdje mi je sve izmaknulo iz ruku, gdje još mogu samo ustanoviti kako stalno posrćem, upravo tamo je i mjesto gdje mi ne preostaje ništa drugo, nego da se prepustim Bogu i pružim k njemu svoje prazne ruke. Iskustvo Boga nije nikad nagrada za naš vlastiti trud, nego odgovor na našu vlastitu nemoć. Prepustiti se Bogu cilj je duhovnoga puta. Andre Louf govori o askezi slabosti: »Svaki oblik prave askeze mora monaha nekako dovesti do te nulte točke kad se slamaju sve njegove snage i kad se sučeli sa svojom krajnjom nemoći kojoj više nije dorastao. Tada njegovo srce postaje skršeno, slomljeno, cor contritum, a s njegovim srcem i svi njegovi ljudski planovi o savršenosti. U tom slomljenom, skršenom srcu gdje vladaju još samo slabost i nemoć, tu onda može nastupiti snaga Božja i sve učiniti novim. Tada askeza postaje trajnim čudom u poniženu i slomljenu srcu koje se predaje još samo svojoj vlastitoj slabosti i Božjoj svemoći«.

Louf citira i izreku starog oca Mojsija: »Post i bdijenje imaju cilj da monaha obeshrabre, 'ut se dimittat', da se preda pa da ga to dovede k poniznosti. Kad to urodi plodom, tada susreće monah srce Božje i Bog se sam čudesno objavljuje« Askeza me ne vodi u jakost nego u slabost, u iskustvo da sam sebe ne mogu učiniti boljim, da sam potpuno upućen na Božju milost. Tu moram napustiti samoga sebe i sva svoja nastojanja kako bih se prepustio Božjim rukama.

Uprkos svim posrtajima monasi ipak pozivaju na askezu. Bez nje bi Božja milost bila »jeftina milost«, kako je naziva Bonhoeffer. Tek kad uz sve borbe osjetim da sam sebe ne mogu učiniti boljim, spoznajem što zapravo znači milost i možda mogu dokučiti, kako to kod Bernanosa zapisuje seoski župnik u svoj dnevnik: »Sve je milost.« Louf na jednom primjeru razjašnjava što naziva askezom slabosti: »Pretpostavite slučaj da mladi monah dođe i pita: 'Oče, smijem li ujutro ustati jedan sat ranije? Mogu ja to, vjerujte mi!' - 'No, kad možete, nije potrebno. Tada to više nema nikakva smisla! Gdje ste tada? Tada ste na strani pravednika ...' Potpuno bi bila drugačija situacija da je rekao: 'To je moja slaba strana i osjećam da me Bog po toj slabosti poziva da bi izveo u meni čudo'. To je askeza. A jasno je da nije svatko pozvan na to«. Askeza ne znači iskušavati svoje snage, nego stalno dolaziti do svojih vlastitih granica da bismo se tamo predali onom Bezgraničnom. »Uvjeren sam da monaška askeza po sebi -inače bi to bila neka poganska askeza - može biti samo gesta slabih i siromašnih ljudi koji sada svu svoju nadu polažu u milost« Katkad ne preostaje Bogu nikakva druga mogućnost da čovjeka dovede do njegove vlastite slabosti osim kroz grijeh. »Izak Ninivski kaže: Kad Bog ne nade više nikakva drugog načina, dopušta grijeh da bi čovjeka doveo do njegove najdublje slabosti. No to je posljednji mogući način. Ipak katkad Bog pribjegava tom načinu jer se samo tako može očitovati njegova snaga«. U mojem se grijehu raspršuju sve iluzije koje sam stvorio o sebi i svom duhovnom putu. Tu osjećam da mi moja askeza nije pomogla da izbjegnem grijeh. Spoznajem da nema nikakve garancije da više neću griješiti. Stalno padam u grijeh kad me Bog ne podržava. Mogu činiti što god želim, bez Božje sam milosti pred grijehom bespomoćan. Kad mi to postane potpuno jasno, ništa mi drugo ne preostaje nego da se oslonim samo na Boga. Tada padaju svi zidovi koje sam podigao između Boga i sebe. Tada mi je oduzeto sve što sam imao u rukama. Mogu ih još samo otvoriti i predati se Bogu. Grijeh postaje felix culpa (sretni grijeh) kad mi otkrije moju vlastitu nemoć. Ne mogu ništa za sebe jamčiti. Grijeh me upućuje na Boga koji me jedini može promijeniti.

Uvijek se radi o tome kako tumačim svoja iskustva i kako reagiram na njih. Mogu svoj grijeh tumačiti kao izdaju, propust, neuspjeh i reagirati na nj s predbacivanjem samome sebi. To će me onda iznutra pritisnuti i dotjerati do rezignacije. Mogu grijeh učiniti bezazlenijim, pa će moj duhovni život postati obična malograđanština. A mogu grijeh i potisnuti, tada postajem farizej. Duhovnost odozdo nas poziva da u grijehu vidimo šansu kako da se potpuno bacimo Bogu u naručje. To naravno ne znači da možemo slobodno i svjesno griješiti. Treba se boriti, da bi nas Bog promijenio. No unatoč tome padat ćemo stalno ponovno u grijeh. Ako se s time pomirimo, ako priznamo svoju vlastitu nemoć u svom nastojanju prema savršenosti, tada je upravo ova najniža točka ta prilika da se potpuno predamo Bogu u ruke. U grijehu skida Bog s našeg lica sve maske, tada se slamaju svi zidovi korektnosti koje smo sami podigli. I tada možemo posve razgolićeni stati pred stvarnoga Boga i dati da nas njegova ljubav opet uspravi.

Andre Louf citira stalno sv. Pavla: »Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje ... Jer kad sam slab, onda sam jak« (2 Kor 12, 9). Paradoks je duhovnog puta da upravo u svojoj slabosti dobivamo osjećaj za Božju milost. U našoj askezi često nam se čini kao da napredujemo sami, svojom zaslugom, da smo sami izborili svoje kreposti. Tek na padovima osjećamo da sami sebe ne možemo učiniti boljima i da smo potpuno upućeni na milost Božju. Božja milost gradi na našoj slabosti i u našoj nemoći postaje snagom Duha. Duh nas može promijeniti samo »kad razbije, kad probije. On mora srušiti zidove, utvrde i kule«. Milost za Loufa nije »neka vrsta zaštitnog pokrivača koji se može raširiti preko svega ... Milost dopire dublje od naše podsvijesti. Ona je nešto što je u nama najdublje, ona mora kroz psihu i tijelo doći do rasta. I normalno da će to našu psihu uskomešati, slomiti i ponovno izgraditi, raniti i izliječiti, uspraviti« . Milost gradi na naravi i može je uzvisiti. Ali ona može djelovati također tako da nas vodi do naše najdublje točke, do nulte točke. »Odlučujući duhovni ispit u njegovu životu dovodi monaha na rub očajanja, na prag mogućnosti da izgubi razum. Dotle bi mogao dospjeti da nije iz svoje najdublje slabosti spašen milošću. To nije čudnovato; kad se sruše zidovi lažne poniznosti i lažne savršenosti, nenadano je sve iznova moguće«. Kad se razbiju ideali kojih se monah do tada tako čvrsto držao, tada mu ne preostane ništa do - predati se Bogu.

Anselm Grün, Meinrad Dufner, Duhovnost odozdo
2 Komentara | Print | # | ^

13.11.2010. 13:31

Bez prestanka se molite!

-Eto vidite, oče, ima već gotovo godinu dana kako sam čuo na službi Božjoj u Poslanici ovu zapovijed: Bez prestanka se molite! Ne mogavši to shvatiti, počeo sam čitati Sv. pismo. I u njemu sam na mnogo mjesta našao Božje naređenje da se treba moliti neprestano, uvijek, u svako vrijeme, na svakom mjestu. Ne samo za svakim poslom, ne samo dok se bdije, nego i za vrijeme sna. Ja spavam, a srce moje bdi. (Pj 5,2) To me silno začudilo i nisam mogao razumjeti kako bih ovo mogao izvršiti i na koji način. Silna želja i znatiželja probudile su se u meni. Dan i noć to nije ostavljalo moju pamet. Zbog toga sam počeo ići po crkvama i slušati propovijedi o molitvi. Ali koliko god sam ih slušao, ni u jednoj nisam dobio pouke kako se može neprestano moliti. Govorilo se tu ili samo o pripravi na molitvu ili o njezinim plodovima i slično, bez upućivanja kako se može moliti neprestano i što znači takva molitva. Uz pomoć Svetog pisma, koje sam često čitao, ispitivao sam ono što sam čuo. Ali ni tako nisam postizavao željene spoznaje. I tako sam do sada ostao u dvoumici i nemiru.

Starac se prekrižio i počeo govoriti:
-Zahvali Bogu, dragi brate, što je otkrio u tebi neodoljivu čežnju za spoznajom neprestane unutarnje molitve. Spoznaj u tome Božji poziv i umiri se s uvjerenjem da se do sada izvršila nad tobom kušnja suglasnosti tvoje volje s glasom Božjim i da ti je dano razumjeti da se nebesko prosvjetljenje neprestane unutarnje molitve postiže ne mudrošću ovoga svijeta niti izvanjskom znatiželjom, nego, naprotiv, siromaštvom duha i djelotvornim iskustvom, u jednostavnosti srca. Stoga nikako nije čudno što nisi mogao čuti nešto o biti molitve i spoznati kako se može domoći njezinog neprestanog djelovanja. I zaista, premda se o molitvi ne propovijeda malo i premda ima mnogo pouka raznih spisatelja, a budući da su sva njihova rasuđivanja osnovana većinom na umovanju, na shvaćanju prirodnog razuma a ne na djelotvornom iskustvu, tako oni i naučavaju više o svojstvima molitve nego o samoj molitvi. Netko lijepo rasuđuje o potrebi molitve, drugi o njezinoj moći i dobrotvornosti, treći o sredstvima za savršenstvo u molitvi, tj. o tome da za molitvu trebaju usrdnost, pažnja, toplina srca, čistoća misli, pomirenje s neprijateljima, poniznost, skromnost i ostalo. A što je sama molitva i kako naučiti moliti, na ta osnovna i neophodno potrebna pitanja vrlo se rijetko nalaze iscrpna objašnjenja kod današnjih propovjednika. Ta se pitanja teže mogu shvatiti od svih spomenutih njihovih rasuđivanja i iziskuju tajanstveno znanje, a ne samo školsku učenost. I što je još žalosnije, ohola stihijska mudrost nagoni na to da se Božje stvari mjere ljudskim mjerilom. Mnogi rasuđuju o molitvi sasvim naopako, misleći da pripravna sredstva i podvizi proizvode molitvu, a ne da molitva upravo rađa podvige i sve kreposti. U tom slučaju oni nepravilno zamjenjuju plodove ili posljedice molitve s njezinim sredstvima i oblicima i tako umanjuju snagu molitve. A to je potpuno protivno Sv. pismu jer apostol Pavao naučava o molitvi ovim riječima: Preporučujem prije svega da se obavljaju prošnje, molitve... (1 Tim 2,1) Prva pouka u riječima Apostola sastoji se u tome što molitvu postavlja prije svega: Preporučujem prije svega da se obavljaju molitve... Ima mnogo dobrih djela koja se zahtijevaju od kršćana, ali djelo molitve mora biti prije svih jer se bez nje ne može izvršiti nikakvo drugo dobro djelo. Ne može se bez molitve naći put do Gospoda, shvatiti istinu, razapeti tijelo (put) sa strastima i požudama, biti prosvijetljen u srcu svjetlom Kristovim i s Njim se spasonosno sjediniti bez prethodne i česte molitve. Velim česte, jer su savršenstvo i ispravnost molitve izum naših mogućnosti, kako govori apostol Pavao: ... ne znamo što da molimo kako valja... (Rim 8, 26) Dakle, samo je učestalost i ustrajnost dana u udio našim mogućnostima kao sredstvo da postignemo čistoću u molitvi koja je mati svakog duhovnog dobra. Steci majku i dobit ćeš potomstvo, govori sv. Izak Sirski. Nauči se steći najprije molitvu i lako ćeš ispuniti sve kreposti. U ovo su nejasno upućeni i slabo govore oni koji se malo razumiju u djelovanje i tajanstvena naučavanja svetih otaca.

Razgovarajući tako, stigosmo do samog pustinjačkog samostana a da to nismo ni osjetili. Da ne propustim priliku uz ovog mudroga starca i da se brže ispuni moja želja, požurih se da mu kažem:
- Budite dobri, časni oče, pa mi objasnite što znači unutarnja neprestana molitva i kako se može na nju priviknuti. Vidim da to poznate do u tančine i iz iskustva.
Starac je ljubazno uslišao ovu moju prošnju i pozvao me k sebi:
- Dođi sada k meni, dat ću ti knjigu svetih otaca, iz koje ćeš moći podrobno razumjeti molitvu i priviknuti se na nju uz pomoć Božju.

Uđosmo u ćeliju i starac poče govoriti:
- Neprestana unutarnja Isusova molitva jest neprekidno i stalno zazivanje imena Isusa Krista ustima, razumom i srcem. Ona je predstavljanje Njegove postojane prisutnosti, uz prošnju Njegovog smilovanja, za svakim poslom, na svakom mjestu, u svako vrijeme, dapače i u snu. Izražava se ovim riječima: Gospode Isuse Kriste, smiluj mi se! Ako se netko privikne ovom zazivanju, osjećat će veliku utjehu, ali i potrebu da obavlja uvijek ovu molitvu, tako da bez molitve uopće neće moći ni.biti, a ona će se sama po sebi u njemu izlijevati. Razumiješ li sada što je neprestana molitva?
- Vrlo razumljivo, oče moj. Za ljubav Božju, naučite me kako se može postići! - uskliknuh od radosti.
- Dakle, kako se može priviknuti na molitvu, pročitat ćemo u ovoj knjizi. Knjiga se zove Dobrotoljublje. Obuhvaća podrobno sav nauk o neprestanoj molitvi, koji su izložila dvadesetpetorica svetih otaca i tako je uzvišen i koristan da se smatra glavnim i prvim učiteljem duhovnoga života i, kako govori sveti Nicefor, vodi do spasenja bez muke i znoja.
- Zar je uzvišenija i svetija od samog Svetog pisma?- pitao sam.
- Ne, nije uzvišenija ni svetija od Svetog pisma, ali sadrži jasna objašnjenja onoga stoje sadržano u tajanstvenom obliku u Svetom pismu, koje je, zbog svoje uzvišenosti, nedokučivo za naš ograničeni razum. Evo primjera: sunce je divno svjetlilo, najveličajnije i najblistavije. Ali ne možeš ga pogledati i promatrati prostim, nezaštićenim okom. Potrebno je izvjesno potamnjeno staklo, premda milijun puta manje i mračnije od sunca, kroz koje bi ti mogao promatrati tog prekrasnog kralja svjetlila, radovati se i primati njegove plamene zrake. Tako je i Sveto pismo blistavo sunce, a ovo Dobrotoljublje potrebno staklo.

A sada slušaj, čitat ću na koji se način valja privikavati na neprestanu unutarnju molitvu.
Starac je otvorio Dobrotoljublje, potražio pouku svetog Šimuna, Novog Bogoslova: Sjedni u tišini i osami, prikloni glavu, zaklopi oči, diši spokojnije, u mislima gledaj u nutrinu srca, svodi um, tj. svoje misli, iz glave u srce. Dok dišeš, izgovaraj tiho usnama ili samo razumom: Gospode Isuse Kriste, smiluj mi se! Nastoj odagnati od sebe rastresajuće misli, budi miran i strpljiv i češće ponavljaj ovu vježbu.

Zatim mi je starac sve to pokazao primjerom. Još smo čitali iz Dobrotoljublja svetog Grgura Sinajskog i časne oce Kalista i Ignacija. Starac mi je još svojim riječima protumačio sve pročitano u Dobrotoljublju. Pažljivo sam i s radošću sve slušao, upravo gutao u pamćenju i nastojao, koliko je god moguće, zapamtiti sve u tančine. Tako smo prosjedili cijelu noć i bez spavanja pošli na jutrenje.

Otpustivši me, starac mi je dao svoj blagoslov i rekao mi da, vježbajući se u molitvi, dolazim k njemu u jednostavnosti srca i iskreno jer nije lako i malo uspjeha donosi zanimanje za unutarnje duhovno djelovanje bez učiteljeva nadziranja.
Stojeći u crkvi, osjećao sam u sebi plamenu radost da naučim što valjanije neprestanu molitvu i molio sam Boga da mi u tome pomogne.

Ispovijesti ruskog hodočasnika

8 Komentara | Print | # | ^

10.11.2010. 21:40

Gora

Silan je Gospodin na visinama.
(Ps 93,4)


Nije bez razloga samotište većinom skriveno u nekome kutu gorja. Ondje je lakše naći komadić pustinje, gdje se može živjeti skriveno, jer je manje pristupačno ljudima. Ali i sva povijest religija daje ovomu mjestu božansko značenje. Mjesto na kojemu prvenstveno susrećemo Boga; moraš mu zadržati taj mistični karakter. Djevičansko i samotno gorje dostojan je okvir za duboke razgovore s Gospodinom.

Kao pustinje i gorje poziva na odricanje. Ali u svojoj veličini ono je još više znak izdignuća ljudske duše nad zemaljske aktivnosti, nad ljudske grijehe i radosti. Ono se divno izdiže iznad zemlje prema čistoći neba. Svi koji se na njega uspinju, osjećaju i doživljavaju tu napetost, osobitu vrstu djevičanstva, koje ono zrači. Ono pročišćuje ljudsku narav od njezinih zlih strasti. Nedodirnuti vrhunci govore o Bogu koji je "silan u visinama" (Ps 93,4). Pustinjaci i nekršćani podlijegali su privlačnoj snazi gora, kao da je njihov vrhunac prijestolje njegove slave. Taj duhovni čar, koji je na njima, nije nikakav umišljaj, daj se njime očarati. U samotištu ćeš doživjeti milost koja počiva na tim blagoslovljenim brdima; Bog ih je izabrao da ondje progovori srcima ljudi.

Monah-pustinjak, Gdje procvjetava pustinja


1 Komentara | Print | # | ^

17.10.2010. 22:16

Biblija

Prvi put kršćanske predaje jest put čitanja Pisma (lectio divina, božansko čitanje), čitanje biblijskih tekstova. Bog nam je progovorio. Njegovu Riječ imamo u Starome i u Novome zavjetu. To je Sveto pismo, spasonosno za naš život.

Ali svako malo doživljavam ljude koji se boje čitati Bibliju. Oni u njoj neprestano nailaze na mjesta u kojima je riječ o paklu i prokletstvu. Umjesto da se pitaju što ova mjesta uistinu znače, oni su toliko usredotočeni na svoj strah da misle da su u svakome slučaju prokleti. Drugi Pismo čitaju naočalama kroz koje u svakoj riječi vide predbacivanje samima sebi.

Ako Bibliju čitamo krivim naočalama, studij Pisma neće nam dalje pomoći na našemu putu. Naprotiv, Bibliju ćemo zlouporabiti za to da svoje nerazrađene probleme projiciramo u Bibliju. Tada ćemo neprestano citirati Bibliju. Ali time nećemo reproducirati duh Isusa Krista, nego vlastitoga zloduha kojega opravdavamo biblijskim citatima.

Sveti Augustin je još prije 1600 godina pokazao kojim naočalama trebamo čitati Bibliju. Ako me riječ Biblije ljuti, tada to uvijek pokazuje da ovdje imam krivo viđenje o sebi i o Bogu. A ljutnja je izazov raditi na mome načinu gledanja i pustiti da mi Biblija daruje jedno drukčije shvaćanje sebe.

Božja riječ je protivnik tvojoj volji sve dok ne postane začetnikom tvoga spasenja. Dokle god si svoj vlastiti neprijatelj, i Božja riječ je tvoj neprijatelj. Budi svoj vlastiti prijatelj, tada će i Božja riječ biti u skladu s tobom. (Augustin)

Isus nas svako malo provocira upravo u mnogim prispodobama. Provocira nas da bismo pogledali bolje o čemu se stvarno radi u našem životu i nije li naša slika Boga shvaćena preusko. Kad se ljutim na Isusove riječi, mogu se pitati koji se model života tu u meni javlja ili na koje uvrjede iz moga djetinjstva me ove riječi podsjećaju ili koje su demonske slike o Bogu tu u meni dodirnute. Ljutnja je tada povod da radim na svojoj slici o sebi i slici o Bogu. Razumjeti Božju riječ znači: iznova razumjeti sama sebe. A to znači: postati svoj vlastiti prijatelj. Ako prijateljski postupam sa samim sobom, tada je i Božja riječ moj prijatelj. I obratno: Božja riječ hoće me pozvati na to da dobro postupam prema samomu sebi, da samomu sebi postanem prijatelj. Tada dolazim u sklad s Božjom riječi, sa sobom i s Bogom.

Naspram "fundamentalističkim" čitateljima, koji Bibliju rabe kao oružje, postoje i "liberalni" čitatelji i čitateljice, koji bi biblijska mjesta, koja njima ne odgovaraju, najradije prekrižili. Oni se, konačno, postavljaju iznad Biblije. I oni nisu spremni pustiti da ih Biblija stavi u pitanje. Ako me biblijski tekst vrijeđa ili ljuti, bilo bi važno istražiti kod samoga sebe koje stare povrijede su u meni prozvane. Tako bi me biblijski tekst mogao pozvati da pogledam svoje ranije uvrjede i da ih obradim tako da mogu ozdraviti. Ne stavim li ih u spasonosnu Božju ljubav, zaklonit će mi jasan pogled na Božje riječi u Bibliji. Tada ću biblijska mjesta sve više odbacivati kao da više nisu suvremena. Ali to je krivi put a ne spasonosan i oslobađajući put odnosa prema Bibliji.

Kad čitamo Bibliju, ne radi se o tome da točno istražujemo o čemu su autori tada razmišljali ili koja se teologija krije iza toga. Papa Grgur Veliki misli da bismo u Božjoj riječi trebali otkriti Božje srce. Pri čitanju Biblije radi se uvijek o tome da se susretnem s Božjim srcem i da se u Bogu na nov način susretnem sa samim sobom. Čitati Bibliju uvijek je nešto subjektivno. Ja vodim dijalog između riječi koju čitam i moga konkretnoga života. Moj život izlaže Pismo, a Pismo izlaže moj život. Ako razumijem tekst, bolje razumijem i sama sebe. Stoga kad čitam Bibliju, uvijek se pitam:
• Što mi Bog sada, u ovome trenutku, hoće ovom riječju reći?
• Koje slike se u meni javljaju? Koje mi asocijacije dolaze?
• Što je danas za mene poticaj?

Često je bolje uopće puno ne "razmišljati", nego jednostavno pustiti da Božja riječ padne u srce. Tada sebi govorim: "Ova riječ opisuje pravu stvarnost. Ako je ova riječ u redu, kako se onda osjećam, kako opažam svijet i sebe?"Pustim li da Božja riječ padne u moje srce, ona će u meni proizvesti mir i slobodu, širinu i ljubav.

Dobro je sam čitati Bibliju. Najbolje započnite s Evanđeljima. Započnite s Markovim evanđeljem i pročitajte ga od početka do kraja. Pokušajte sebi zamisliti Isusa kako raspravlja s farizejima, kako raspravlja s Vama. Zamislite sebi prizore povijesti spasenja. Vi ste gubavac koji sebe ne može podnositi, koji je nesposoban sebe prihvati ti pa se stoga osjeća odbijen od drugih. Vi sami ste uzeti: strah sapinje, blokira, ne da vam izići iz sebe. Vi ste slijepac: zatvorili ste oči pred samima sobom. A zatim si zamislite što Isus čini s bolesnikom i što želi danas reći Vama kako Vas želi dodirnuti. Uvijek se radi o istodobnosti, nikada o sjećanju na tekst koji je davno prošao. Danas se nama treba dogoditi ono što se tada dogodilo s ljudima. Luka to jasno govori kad sedam puta govori o "danas". Zakeju, nadcariniku, koji je bio pun kompleksa manje vrijednosti i stoga podcjenjuje druge i svoju vrijednost mora dokazati svojim bogatstvom, govori: "Danas mi je proboraviti u tvojoj kući"(Lk 19,5). Kad u svoju kuću pustimo Isusa, čut ćemo Isusovo obećanje: "Danas je došlo spasenje ovoj kući" (Lk 19,9).

Cilj čitanja Biblije jest da postanemo zdravi i cjeloviti, da naše rane ozdrave, da se možemo pomiriti sa svojim životom i da svoje oči otvorimo za Boga koga nam je navijestio Isus, drukčije nego pismoznanci. Tada ćemo Bibliju čitati ispravno ako se i na nas bude odnosila Markova primjedba: "Bijahu zaneseni njegovim naukom. Ta učio ih je kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci"(Mk 1,22). Bibliju ne možete čitati mirno se naslonivši. Morate se upustiti u nju, pustiti da Vas ona izazove. Tada će vam se otvoriti oči i Vi ćete na nov način otkriti sebe i Boga. Ali je također dobro Bibliju čitati u zajednici. Pritom se ne radi o tome da proširite svoje znanje o Bibliji. Važnije je da svatko rekne što ga dodiruje i oslovljava i koje se asocijacije u njemu javljaju. Mnoge oči će s različitih strana promatrati biblijski tekst i na svjetlo iznositi novo. Načini gledanja drugih potiču me da sam u tekstu otkrijem novost. Zajedno stvaramo tada ozračje dodirnutosti. I sebe iskusujemo kao one kojima se Bog obratio i podigao, kao one koje Bog ljubi i spašava.

Anselm Grün, Biti cjelovit čovjek


2 Komentara | Print | # | ^

02.10.2010. 18:51

PUSTINJA IZLASKA

Samoća u svijetu

"On narod svoj vodaše pustinjom: vječna je ljubav njegova."
(Ps 136,16)


Ući u pustinju uvijek je svečani trenutak. Napušta se uobičajena okolina, prijatelji i zamjenjuje nepoznatim što donosi samoću. Početak je oslobađanje, bol i preziranje sebe. To konačno oslobađanje od svega dragoga i vrijednoga, ne događa se bez suza. To su doživjeli i Izraelci kad su izlazili iz Egipta. Dugo su zbog toga trpjeli (usp. između ostaloga Izl 14,11; 16,3; Br 14,2), iako su otišli sa svom svojom zajednicom.

Od tebe se očekuje vjera i Abrahamova odvažnost: "Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati. - Abraham se zaputi kako mu je Gospodin rekao"(Post 12,1.4). Nigdje ne stoji zapisano da je Abraham oklijevao ili se kajao.

Gospodin je izveo Židove iz Egipta "in manu forti" (jakom rukom). Bossuet veli:"Bog ne oslobađa, on otkida (otima). On ne savija nego raspolavlja. On ne samo da odvaja, nego razara i pustoši sve."
Tek ćeš kasnije razumjeti ovu Božju riječ: "Vi ste vidjeli što sam učinio Egipćanima; kako sam vas nosio na orlovskim krilima i k sebi vas doveo" (Izl 19,4). Kad ne bi odmjerio svoj Križ, ispustio bi iz vida srce. Pouzdaj se u onoga koji te prihvaća onakva kakav jesi i ne gleda na tvoju nedostojnost. On govori: "Primamit ću ga, odvesti u pustinju i njegovu progovorit srcu" (usp. Hoš 2,16).

Pustinja privlači i ujedno plaši. Ona je zemlja velike samoće i čovjek ima nesvjesni strah da je samoga sebe iskrcao i ostavio. Pustinjak je uistinu odijeljen. U tome je bit pustinje da u njoj nema ljudi. Čista pustinja ne trpi života. Pustinjski pijesak kao i zaleđeni vrhunci pokazuju prirodu u njihovoj netaknutosti, kako je proizašla iz ruke Stvoritelja. I nad njom čini se još počiva Duh Božji, koji je na početku svijeta lebdio nad vodama (usp. Post 1,2). Ova netaknutost privlači duboke duše. Pustinja je čista i ona čisti. Gdje nema čovjeka, nema ni grijeha ni buke svjetskih poslova.
Samoća će te radovati, ali ćeš osjećati i njezinu strogost. Bog sam je opisao pustinju kao "zemlju pustu, jedva prohodnu, zemlju suhu i mračnu, zemlju po kojoj nitko ne prolazi" (Jer 2, 6).

Zatvoren u samoga sebe zaželjet ćeš se ponekad ljudskih susreta, pustinja će ti se tada činiti neizmjerno praznom i apsurdnom. Ali ti nisi turist, iako živiš kao nomad; za tebe nema nade u povratak. U toj "borbi s pustinjom", o kojoj govori sveti Benedikt, imaš samo jedno pouzdano uporište: Boga samoga, pa i onda kad ti on naoko izmiče. Jedan mali brat Charlesa de Foucaulda je napisao:"Slaba čovjeka pustinja ne nosi, ona ga pritišće. Samo tko traži borbu i napor, može u njoj preživjeti."

Potrebno je zamisliti se u tu istinu. Ti moraš naučiti sam rješavati svoje probleme. Ostaje ti jedna jedina sigurnost: snažno prokušana vjera. Preko ponizne molitve možeš pripadati "velikima, koji su pomoću Božjom kadri neustrašivo se boriti bez pomoći drugih, sami, vlastitom snagom protiv pokvarenosti tijela i misli" (Pravilo sv. Benedikta, Pogl. 1).
Samoću ćeš osjetiti kao odmor da odahneš od poslova koji su služili tvomu održanju života i oduševljavali te za djelo. Od sada je samoća tvoj životni prostor; nitko ne očekuje nikakve plodove tvoga djelovanja. Ostaje ti jedan jedini izvor: uživati do Isusovih nogu dragocjen miris svoje ljudske nedovoljnosti, što očito predstavlja samo gubljenje. Uspije li ti to, bit ćeš bogato nagrađen. Brani prilaze k svojoj pustinji. Čemu služi klauzura ako dopustiš da u nju uđu ljudi, tisak, izmjena pisama, posjetitelji? Ne zaboravi da je pravo obilježje pustinje odsutnost ljudi.

Pustinja za tebe nije okvir, nego stanje duše. U tome je poteškoća. Ti si središte samoće, nedostatak ljudi s njihovom taštinom stvara u tebi prvi prostor šutnje. U stepi postoji samo jedna buka: disanje vjetra. To je pustinja koja plače, jer bi htjela biti plodna zemlja, kaže jedna arapska poslovica. Takav si i ti: suha zemlja bez vode, koja zaklinje Gospodina da joj pošalje svoju rosu. Treba slušati jedino puhanje Duha Svetoga. Ne pokušavaj tišinu naseljavati sjećanjima, slikama iz prošlosti, svjetskim interesima ili rastresenošću, koja je svojstvena životu u društvu.
Pustinja ne dopušta kompromise, ona traži jasnu odluku: za kamenit put, za neprestano napredovanje s po mogućnosti laganom prtljagom, ili za smrt.

Pustinja ne nudi niti dopušta kakav užitak. Ti bi trebao sve izgubiti; već početna rastresenost ubija razgledanje. Okrutna monotonija samotišta donosi nutarnji mir, privlačivost svijeta samo muku. Bio bi kao bez korijena, žedan nezdrave vode; jer bi izgubio cilj svojih želja i Bog bi ti bio vrlo daleko! Sigurno je pustinja zemlja žeđi. Kao Hagara (usp. Post 12) ili kao Ilija na putu prema gori Horebu (usp. 1 Kr 19) i ti ćeš jednoga dana misliti da je pustinja tvoja smrt. Pa ipak, ne vraćaj se; Bog će te voditi. Nije lako prodrijeti u tu tajnu; samo ozbiljnim mrtvljenjem dospjet ćeš dotle da postigneš taj drugi stupanj šutnje. Izdrži, potrudi se dovesti svoje sposobnosti do jedinstva, do jednostavnosti šutnje. Ne daj se zaustaviti u nastojanju da uskoro doživiš posjet Božji. On je došao k Iliji na gori Horebu u trenutku takve šutnje da se mogao čuti najblaži povjetarac (usp. 1 Kr 19,12). Kad Bog nekoga želi dovesti do kontemplacije, sve mora zašutjeti da bi On mogao zauzeti prostor. Prestani, dakle, brinuti se za sebe. Kad više ne budeš čuo plač prirode, kad ne budeš ulazio u svaki nemir, kad budeš imao samo još jednu želju, ljubiti, kad se više ne budeš brinuo za svoj život, kad više ne budeš mislio na sebe, u zlu, kao ni u dobru, kad ti više ne bude stalo do toga da te ljudi priznaju, jednom riječju: kad sebe izgubiš iz vida, otkrit ćeš Svetinju nad svetinjama tišine, to neranjivo svetište svoje duše gdje prebiva Bog i gdje ti je on blizu. Kao za Mojsija i za tebe će reći: "Od svih u kući mojoj najvjerniji je on. Iz usta u usta njemu ja govorim, očevidnošću a ne zagonetkama, i lik Gospodnji on smije gledati" (Br 12,7-8).

Sva se duhovnost pustinje može sažeti u riječ Ivana od Križa: "Jednu jedinu riječ izgovorio je Otac: svoga Sina; i tu riječ govori on uvijek u vječnoj šutnji. I samo šutke može tu Riječ duša prihvatiti."

Misliš li ponekad na to da Otac tu Riječ i u tebi govori? To profinjeno osluškivanje sačinjava život pustinjaka. Nikada ne smiješ reći da ti je dosta slušanja. Da razumiješ riječ - to ti može dati jedino Otac, ne knjige, teolozi. "Nitko ne može doći k meni ako ga ne privuče Otac koji me posla" (Iv 6,44).

Ta vječna Riječ bit će tvoja hrana: dat će ti je Sveto Pismo, Euharistija, razmatranje. Ti ćeš kušati tu manu Božju (usp. Izl 16,31). Duh Sveti ćete voditi većom blagošću i naklonošću nego svijetli oblak (usp. Izl 40). Kao od nutarnjega Siona uvest će te u zakon savršenih (usp. Izl 20). Bog će s tobom sklopiti ženidbeni savez (usp. Izl 19) i progovoriti tvome srcu o toj liturgiji ljubavi na koju te pozvao (usp. Izl 24-31). Da utaži tvoju žeđ, dat će da usred tvoje stepe proključa voda njegove milosti, njegovi darovi po kojima možeš piti na istome izvoru trojstvenoga života (usp. Br 20,1-11). Budeš li hrabro koračao stepom, obnovit će se u tebi velika Božja djela (magnalia Dei).

Treba ići bez zastoja. Samotište nije obećana zemlja; nije ti dopušteno ondje se spustiti i udomiti - u komforu dragih navika ili u sebičnom miru. Tvoja hrana je Božja riječ. Ali stojeći, opasanih bokova sa štapom u ruci mora se blagovati Pashu. Ti si hodočasnik bez doma, bez prtljage, bez sigurnoga sutra. Pustinja nije nikakva rezidencija, nikakvo boravište, nego put kojim se mora koračati naprijed - da se, kako kaže jedna slika - stigne u "zemlju bez povratka". Ta zemlja je Bog sam, gdje ga se može gledati licem u lice; a samo smrt nam pokazuje takva Boga. Ljubav te mora tjerati i onemogućiti ti da se bilo čemu drugom raduješ i uspostaviš ugodno utočište.

"Kao što košuta žudi za izvor-vodom, tako duša moja čezne, Bože, za tobom. Žedna mi je duša Boga, Boga živoga: o kada ću doći i lice Božje gledati"(Ps 42,2-3). Samo Bog zna, kada; samo on zna put. Ne stvaraj životnoga plana, budi slobodan od svega što bi moglo Boga priječiti da se prema tebi odnosi po svome planu. Naklonost i nenaklonost ne igraju nikakvu ulogu. Budi na sve spreman i raspoloživ! Izabrani je narod znao samo ovo jedno: on je išao prema obećanoj zemlji; puta nije znao. U tom izlasku sam Gospodin je preuzimao svaku inicijativu. Bilo je zastoja, išlo se dalje, orijentiralo se jedino po oblaku, u koji se slijepo pouzdavalo (Izl 40,36-38). Od tebe se traži ovo potpuno predanje, vjera u mudrost, moć i ljubav tvoga nebeskog Oca. On zna sve, on može sve, i on me ljubi.

Upiši si ovo u srce i na svoj dlan. Tu majčinsku Božju brigu u koju se pustinjak mora pouzdati, opjevao je Mojsije u jednoj pjesmi (koja na tebe misli):

"U zemlji stepskoj on ga je našao,
u pustinjskoj jezivoj pustoši.
Obujmio ga, gajio ga,
i čuvao kao zjenu oka svoga.
Poput orla što bdi nad gnijezdom,
nad svojim orlićima lebdeći,
tako on krila širi, uzima ga,
pa ga na svojim nosi perima.
Gospodin sam njega je vodio,
tuđeg boga s njim ne bijaše."
(Pnz 32,10-12)

Ulaziš u velik rizik, ako se ne baciš u taj ponor. Želiš li sam voditi svoj vlastiti život, možda će Bog reći ovu strašnu riječ: "Lice ću mu svoje sakriti, i vidjet ću što će biti od njega" (Pnz 32,20). To si je lako predstaviti: gladan i žedan u životu koji ne podnosi polovičnosti, u odijelu pustinjaka, bit ćeš "čovjek od svijeta".

Monah-pustinjak, Gdje procvjetava pustinja

1 Komentara | Print | # | ^

07.08.2010. 10:05

Duhovna pratnja

Mnoge izreke otaca su odgovori na pitanja koja su često jako općenita: "Što mi je činiti?" "Kaži!". Odgovori mogu biti različiti, ovisno o raspoloženju onoga tko postavlja pitanja. Bezarije na to pitanje odgovara: Šuti i ne mjeri se s drugim! Antun pak odgovara: Ne uzdaj se u vlastitu pravednost i ne kaj se za ono što je prošlo i uči se obuzdati jezik svoj i trbuh. A Makarije odgovara na isto to pitanje: Ne čini nikome nažao i ne sudi nikoga! Tako čini i živjet ćeš.

Oci očito osjećaju što osoba u nevolji treba da bi pronašla istinu, susrela Boga i predala mu se. Monah se treba držati jedne jedine vježbe ili dva ili tri aspekta života. Kada je dosljedan, napredovat će na svom duhovnom putu, razumjet će tko je Bog i što je smisao njegova života. Jedna jedina vježba koje se drži dosljedno dulje vrijeme može biti dovoljna da ga preobrazi. Suočit će ga s njegovim ograničenjima, otkrit mu njegovu nemoć i tako ga pripremiti za Boga. I kad se čini da vježba nema nikakve veze s Bogom, otkrit će mu Božju tajnu.

Kada netko godinama šuti i ne uspoređuje se s drugima, onda će razumjeti na tom putu što nam je Isus objavio od Boga, susrest će milosrdnog Boga i sam postati milosrdan. I kada netko dosljedno slijedi samo zapovijed da nikome ne čini nažao i nikoga ne sudi, u njegovom će srcu procvjetati spoznaja o Božjem milosrđu. On će se neprestano kroz ovu vježbu suočavati sa svojim agresijama i svojom ovisnošću da sebe stavlja iznad drugih. Na oba će mjesta učiti što nas je Isus poučavao i što je sam živio. I tako će način te vježbe sve više i više preobražavati njegovo srce i ispuniti ga Isusovom krotkošću.

Često se nađe mladić koji pita oca kako može postati monah. Otac mu najčešće zada jedan jedini zadatak. Ako ga živi dosljedno, postat će monah.

Otac Poimen je molio oca Josipa: "Reci mi kako da postanem monah."
Odgovorio je: "Kada poželiš pronaći mir, govori prilikom svake svoje radnje: Ja - tko sam ja? I ne osuđuj nikoga!"

Očito ovdje duhovni otac osjeća što drugom treba zadati kao najvažniju vježbu na njegovom putu. Kada ta osoba učini što mu je otac predložio, pronaći će mir za kojim čezne. Mir srca (hesychia) je uvjet za neprestanu molitvu što je i bio cilj monaštva. Meditiranje nad pitanjem "tko sam ja?", koje na prvi pogled nema nikakve veze s Bogom, uvodi monaha u molitvu bez prekida, omogućuje mu neprekidan kontakt s Bogom.
Ona će mu i pomoći da pronađe sebe, postane autentičan, cjelovit i zdrav. Kod jednostavnih vježbi, uvijek istodobno postajemo otvoreni za Boga i sve bolji i bolji ljudi. Vježbe koje predlažu oci pokreću proces samoostvarenja i omogućuju postojan život u Božjoj prisutnosti. Upute su jako konkretne. Kada se monah stalno vježba u jednoj stvari (npr. šutnji ili neosuđivanju drugih), napredovat će na tom putu, taj će ga put voditi k ljudskoj zrelosti i susretu s Bogom, pa i samom prosvjetljenju.

Zadivljujuće je kako jednostavno monasi vide put k Bogu. Nisu razvili nikakve komplicirane metode, nego vjeruju da nas jednostavan put vodi k Bogu. Putovi koje predlažu oci nisu nikakav trik za postizanje sreće. Oni ne propovijedaju nikakvu tehničku savršenost, štoviše, konkretna vježba može uvoditi čovjeka neprestano u Božju tajnu.

Tako otac Mojsije savjetuje jednom bratu: Idi, sjedi u svoj kelion i kelion će te svemu poučiti!
Kelion je ćelija monaha u kojoj stanuje, spilja ili jednostavna koliba. Ona nije samo obitavalište već i sredstvo duhovnog puta. Tko ostaje u svom kelionu, izložen je Bogu sa svojom neuljepšanom stvarnosti, sa svim svojim osjećajima i mislima, potrebama i strastima.

Kelion ponovno dovodi u red pokolebanog i umornog monaha i veže ga uz Boga. Tako je boravak u kelionu put na kojem će mi istina svakim danom bivati sve jasnija i na kojem ću sve dublje urastati u Božju tajnu. Bogu ću se približiti samo onda kada se vjerno i dosljedno držim vježbe koju mi je zadao otac. Tako Poimen kaže: Što koristi ako se netko samo približi umijeću, a ne nauči ga?

Anselm Grün, Pustinjski oci kao duhovni pratitelji
6 Komentara | Print | # | ^

30.07.2010. 07:52

Molitva kao igra

Psalmi nam govore. Oni nam žele podastrijeti riječi i stvoriti prostor u kojem naša molitva može oživjeti (smisao riječi). Istovremeno oni žele biti poticaj i uvod u molitvu razmatranja, u kojoj se „naš život" budi i sam postaje molitvom (puni smisao). No pružaju nam još i treću uslugu: mi možemo govoriti psalmima. Smijemo, kao u igri, moliti psalme i kreativno (ne samo receptivno), u okviru psalma stvoriti djelo koje proizlazi iz čitavoga našeg bitka. „Psalam mojega života" govori psalmu Pisma i oboje se međusobno obogaćuju i nadopunjuju. Točnije rečeno: kao što su psalmi kroz molitvu u punom smislu dobili novu dimenziju -dimenziju Krista, dimenziju svakoga novog molitelja, tako sada kroz molitvu kao igru poprimaju svoju novu boju. Ja psalmu vraćam riječ kao svoju riječ, riječ koja više nije samo apstraktan pojam, već ju je moj život obojio novom bojom.

To je alegorija, drukčiji govor u grčko-latinskom smislu riječi. Ja govorim tekstu. Poklanjam mu „drukčiju", drugu riječ, riječ koja više ne leži samo na liniji svoga smisla, nego navire iz mojega blaga doživljenoga i naučenoga; iz slobodne invazije mojih asocijacija (koje molitva ne treba sputavati). Ovdje se konačno opet mogu „igrati", igrati pred Bogom, kao što to mudrost čini od pamtivijeka:
tada sam stajala, ja,
njegova miljenica, na njegovoj
strani;
bila sam iz dana u dan puna zanosa, puna radosti pred njim svagda, (Izr 8,30 sl)

Ovdje, u takvoj molitvi psalama, smijem vlastitim koracima izmjeriti i upoznati cijeli bitak, smijem - u igri riječima i značenjima - osjetiti neizmjernost Božju, koja poput beskraja nadvisuje logične i smislene razine i sadržaje Psaltira. Jer i odrastao smije, poput djeteta, proučavati svu zemaljsku i teološku zbilju ne samo slušajući nego i igrajući se... Pritom treba nadodati „da jedan tekst iz Svetoga pisma kao sakramentalno sredstvo kontakta između Boga i čovjeka ponekad može predstavljati samo priliku i okvir za jedan posve osoban dijalog između Boga i čovjeka. Dakle, u stanovitom smislu postoji mogućnost, u skladu s evokacijskom snagom poetskog teksta, da mi Bog u molitvi psalma i pomoću riječi psalma govori stvari ili mi dopušta da ja njemu kažem stvari koje same po sebi ne stoje u tekstu Pisma ili možda čak proturječe tom tekstovnom sklopu. Tako su, primjerice, 'strelice oštre iz ratničke ruke', kojima u 120. psalmu, što jasno proizlazi iz teksta, Bog želi zatrti 'prijevarne usne' i 'zloban jezik,' u Augustinu probudile asocijativnu predodžbu o Amorovim ljubavnim strelicama: 'Strelice oštre iz ratničke ruke' riječi su Božje. Odaslane, probadaju srca. Kada pak srca bivaju probodena strelicama Božje riječi, rasplamsava se ljubav, a ne dolazi propast.

Ovdje se tekstu „ne podmeće" neki smisao. Naprotiv, Augustin kao molitelj daje riječi „strelica" smisao koji proizlazi iz mitologije, čija pak istina proizlazi iz konteksta sveukupne biblijske i kršćanske teologije. On i očevi govorili su i molili sa smislom za igru jer se humana širina njihova duha još nije dala zarobiti niti sputati otužnom ozbiljnošću pretjerane znanstvene pokornosti slovu teksta. U takvoj neopterećenoj misaonoj igri njegovati kontakt sa psalmima znači također ostati vjeran Pracrkvi („ecclesia catholica et apostolica"), kojoj je Krist darovao pravo da stare tekstove čita u svjetlu „novih" i promatra kao ilustracije onoga, što je na temelju činjenica postalo njihov svijet vjerovanja.

Stoga i moj „svijet", moja razmišljanja i osjećaji, smiju stupiti pred Boga. Sada, napokon, „dopustiti igru mislima" pred Bogom ne znači „ne moliti pobožno". Asocijacije i ideje nadolaze mi kako god im se sviđa, i samo se rijetko daju usmjeravati i potiskivati. Stoga ih puštam da uđu u psalam i stvaram, zahvalno i kreativno, iz staroga teksta Novu pjesmu. Zakoni i tokovi ljudske psihe također imaju funkciju odnosa s Bogom i ništa što je njima svojstveno nije samo po sebi pred Njim negativno. Čak i uznemirujuće misli mogu biti pobožne, ako ih posvetimo Bogu. Pogled samih psalama usmjerava se od svetosti prema svijetu. Njihova pobožnost je svijet, a njihova širina odlučno preskače svu zatvorenost pobožnih dušica.

Dopustiti mislima igru, dati riječima boju. Dopustiti da prostruji ono iskustveno i upoznati cjelovitost. Značenjske linije teksta dopuniti paralelama cjelovitosti. Kreativna je molitva radost u cjelovitosti, radost iz božanske perspektive, igra, koje se Crkva nikada nije odrekla.
Iz grčke liturgije jedna je antifona, dakle jedan refren uz psalam 85., ušla u benediktinski brevijar:
(Zdravo budi, o njivo, koja donosiš urod savršen! Zdravo budi, ti Obećana zemljo!)

Pozdrav je upućen Mariji. Ona je ta njiva, taj obećani Kanaan, koja je nosila najljepši plod naše "majke zemlje". Majka Marija, majka Spasa i svega mira (Ps 85,9 sl), zemlja i njiva koju je Bog blagoslovio...
Gospod će doista dati dobro, i zemlja će naša dati svoj plod. (Ps 85,13)
U psalmu je nedvojbeno riječ o žetvi i žetvenoj zahvalnici, ne o Isusu i Mariji. Ali iz toga njegova značenja izvlači se novi smisao, koji pokazuje kako se u svakoj euharistiji slavi žetvena zahvala. Tu je Marija zemlja, a Isus iz Nazareta njezin plod, on, izdanak Božje vjernosti. (Ps 85,12)
Ovaj smjer u tumačenju smisla nije nipošto isforsiran. Taj je smisao za nas kršćane logičan. Ni doslovno tumačenje nije nipošto neka vlastoljubiva dama, smiješeći se ona poput sestre uza se trpi i alegoriju, simbolično ili parabolično prikazivanje, slobodnu, laganu, iz ljubavi rođenu igru misli... Moliti se, dakle, u smislu igre, u igri sa smislom: čitava stvarnost struji u tekst i obuhvaća njegove riječi. Obraća mu se Novi Zavjet i čitav suvremeni život.

Pirmin Her, Umijeće moljenja psalama


2 Komentara | Print | # | ^

27.07.2010. 21:50

Metode ophođenja s mislima- 2.dio

Ako se neka misao uvijek ponovno vraća, treba pitati za potrebu koja se u njoj očituje. Ako se ta potreba prizna, ako se dopusti da joj se približi i onda se s njom igramo, može se dogoditi da iščezne. Upravo to se dogodilo nekom starom ocu koji se tri godine uzalud mučio s mišlju da posjeti nekoga subrata:

Konačno, reče on sebi: Zamisli da si došao k tome starcu i da mu kažeš: »Jesi li dobro, oče? Već dugo želim vidjeti Vašu svetost.« Tada uze posudu s vodom, opere se te zaigra ulogu starca: »Dobro da si došao, brate. Oprosti, puno si se trudio zbog mene. Gospodin ti platio.« Tada je skuhao jelo, dobro pojeo i popio i smjesta je nestalo borbe.

Potreba za povjerenjem i priznanjem te čežnja za prijateljstvom ne može se jednostavno suzbiti. Također ne pomaže u napredovanju ako se od svoje potrebe pravi zahtjev, ako se prisvaja pravo koje nekome drugom pripada. Neke redovničke osobe misle da je za njihovu duhovnu ravnotežu bezuvjetno potrebno prijateljstvo s nekim muškarcem, odnosno s nekom ženom. Oni ne priznaju otvoreno svoju čežnju i bol zbog neispunjene čežnje, nego je skrivaju iza zahtjeva da to pripada intenzivnom duhovnom životu. Prihvatiti neku misao, neku želju ili potrebu znači sasvim se uživjeti u nju. I onda se može dogoditi ono što se događalo nekom starom ocu koji se igrao sa svojom potrebom. Važno je da se misao na taj način smiri. Pripovijeda se o ocu Olimpiju, kako je dopustio u sebi želju za ženom i na taj način našao mir:

Oca Olimpija iz Kellije napastovale su nečiste misli govoreći mu: »Idi i oženi se!« On tada ustane, pripremi glinu, načini od nje ženu i reče: »Evo, to je tvoja žena. Sada moraš mnogo raditi da je prehraniš. I radio je s velikom marljivošću. Sljedećeg dana ponovno pripremi glinu te od nje oblikova kćer govoreći: »Tvoja žena je rodila! Sada moraš još više raditi da bi prehranio i odijevao svoje dijete.« S takvim radom se istrošio te reče: »Ne mogu više podnositi napor.« Tada je zaključio: »Ako ne možeš podnositi napor, onda ne traži više ni ženu.« Bog je vidio njegovo nastojanje te ga je oslobodio borbe i on je našao mir (Izreke 571).

Ova otačka izreka pokazuje kako su monasi pristupali svojim potrebama bez straha, kako su ih stavljali pred Boga s namjerom da ih se malo pomalo oslobode. Abba Olimpije ne odbacuje svoju želju za ženom i djecom. On je pripušta u sebe, u svoje tijelo, u svoje ruke kojima oblikuje ženu od gline. Njegova želja je postala tako opipljiva. Možda nam se čini previše jednostavan način to kako se uvjerio da ne može ispuniti svoju želju jer da bi tada morao previše raditi. Ovdje je odlučujuće slobodno ophođenje sa željama i potrebama. One se ne suzbijaju, nego ih se uzima k sebi; s njima se upušta u dijalog te ih se integrira tako da se u čovjeku smire.

Poimen daje još jedan savjet. Nekom bratu koji se stidio očitovati mu svoje bogohulne misli, koje su mu uvijek iznova izvirale, reče:
Ne brini, dijete! Nego, kad ti dođe misao, tada pomisli: »Nemam ništa s tobom. Tvoje vrijeđanje neka padne na tebe, sotono! Te stvari moja duša ne želi. A svaka stvar koju duša ne želi samo je kratkog vijeka.« Odatle brat ode tada ozdravljen (Izreke 667.).

Iako je misao u njemu, on se od nje distancira. Nije se s njom poistovjetio, ne preuzima zbog nje nikakvu odgovornost i zato ne mora zbog nje sebi ništa prigovarati. Smatra je nečim stranim, što mu sotona nameće, a s čime on ne želi imati posla. Predodžba da ružna misao potječe od demona pomaže monahu da se od nje distancira te da se s tom mišlju ophodi kao s izvanjskim neprijateljem. U najmanju ruku oslobađa ga od samoprigovora, u što mnogi upadaju čim otkriju u sebi takve neprikladne misli.

Anselm Grün, Unutarnji poticaji, Teovizija, 2002.
0 Komentara | Print | # | ^

24.07.2010. 20:42

Metode ophođenja s mislima- 1.dio

Najomiljenija metoda starih monaha u ophođenju s mislima koje su ih mučile bilo je suprotstavljanje pozitivnih unutarnjih nagovaranja negativnim. Pored toga načina, upućuju monaški autori i na druge putove. Nekoliko primjera iz otačkih izreka osvijetlit će različite metode:
Stari otac Poimen pripovijedao je o starom ocu Izidoru: Njegove misli mu rekoše: »Ti si velik čovjek!« On reče sebi: »Da nisam možda od onih velikih ljudi sličnih Antunu? Ili sam postao kao otac Pambo? Ili kao ostali oci koji su se Bogu sviđali?« Čim bi on to tako izveo, smirio bi se. Ako bi ga neprijatelji (demoni) htjeli ispuniti malodušnošću da će uza sve biti bačen u pakao, rekao bi im: »Ako budem bačen i u pakao, naći ću vas ispod sebe« (Izreke 362.).

Izidor započinje ovdje dijalog s mislima. Ne tjera ih pozitivnim nagovaranjima, nego razgovara s njima, pita ih što misle te ih pitanjima dovodi do besmisla. Ne odbija jednostavno negativne misli da će ići u pakao, nego ih pripušta, a onda im oduzima oštricu. Ako je misao i istinita, nije tako opasna. Mnogim ljudima dolaze ponovno sumnje. Sumnjaju o svojoj odluci, o svom bračnom partneru ili o svom zvanju. Često ništa ne koristi potiskivanje tih sumnja ili zabrinjavanje što dolaze. One će uvijek ponovno dolaziti i tjerati nas u tjeskobu i nesigurnost. Ako sumnju pripustimo i reknemo: »Dobro, neka je tako, ali... usprkos tome, odlučujem ovako, usprkos tome, ostajem uz svoga partnera«, tada oduzimam sumnji njezinu snagu i ona me više ne muči. Nismo više pod pritiskom da moramo argumentima oduzeti snagu sumnji. Pripuštamo takve sumnje te se mirno s njima ophodimo.

Slična je metoda o kojoj pripovijeda majka Teodora. Ona drži da nam demoni često nametnu misli da smo bolesni i bez snage te da ne možemo ići na službu Božju. Pokazuje na primjeru nekog monaha kako treba reagirati na takva nagovaranja:
Bio neki monah koga je prije polaska na službu Božju uhvatila groznica i drhtavica, a u glavi je osjećao napetost. Reče on tada sebi: »Gle, bolestan sam i moguće je da ću umrijeti. Moram se zato pribrati i prije nego što umrem, poći ću na sastanak.« S tom misli prisilio je samoga sebe i pošao na službu Božju. Kad je služba završila, prestala je i groznica. Još jednom je odolio takvoj misli, došao na sastanak i pobijedio misao (Izreke 311.).
Monah popusti, dakle, mislima koje ga nagovaraju da je bolestan. On ih potvrđuje. Ali, jer je tako kako misli kažu, mora ići na službu Božju. Često ne vodi do uspjeha izravna borba protiv neke misli koja u nama uvijek ponovno izranja. Što joj više zabranjujemo, ona u nama sve češće izranja te nas tako intenzivnije muči. Ako misao pripustimo i priznamo, možemo joj zaokrenuti smjer i svladati je.

Subrat mi je pripovijedao o nekom mladiću koji je mogao točno opisati koje psihičke smetnje ima i što se s njim događa. Ali mu ništa nije koristilo opisivanje svoje bolesti. U razgovorima sa subratom sinuo mu je konačno jedan trik. Kad bi se zatekao da analizira svoje prisilne predodžbe, rekao bi sebi: »Dobro, moj učitelj u meni mi kaže da ne mogu učiti, da moram leći, da sam preslab te da ne mogu izići na kraj sa svojim problemima, ali ja kažem: Ja ću, usprkos tome, učiti i poći odmah igrati nogomet.« Njegovo vlastito ja reagiralo je na negativna nagovaranja njegova učiteljskog ja. Nije dao da ga svladaju »pametne« misli koje su u njemu kolale. On ih je priznao. Dobro, tako je. Nije ih želio odbiti dokazima, ali im je suprotstavio vlastitu reakciju. A ta reakcija je bila njegova osobna odluka s kojom je nadvladao prevlast loših misli.

Brat dođe k starom ocu Poimenu i reče: »Oče, dolaze mi razne misli te sam u opasnosti zbog njih.« Starac ga odvede van i reče mu: »Raširi svoj plašt i zadrži vjetar!« On odgovori: »To ne mogu!« Tada mu reče starac: »Ako to ne možeš, onda ne možeš zapriječiti ni mislima da ti dođu. Ali tvoja je zadaća da im se suprotstaviš« (Izreke 602.).
Nemojmo se čuditi ni zbog jedne misli koja u nama izvire, taman da je ne znam kako zla i neprikladna, sebična i gruba. Ne trebamo biti tjeskobni ako u sebi otkrijemo mržnju i zavist, ljubomoru i gorčinu, ili ako opazimo da nekome želimo smrt. Ne treba sebi prigovarati da nam takvo što ne smije doći na pamet, da smo u temelju zli jer imamo takve misli. Ne treba se prepasti ni pred jednom misli u sebi. To nam ništa ne koristi i tjera nas u strah i u nekorisna samopredbacivanja.

Pravilna reakcija jest pred sobom priznati: »Da, ta i ta misao jest u meni. Ja mu želim smrt. Osjećam u sebi mržnju, ubilačke misli, ljubomoru, želju da se s drugim razračunam. Prihvaćam svoju misao, ali ne želim djelovati po njoj. Borim se s njom ispitujući joj korijene: Odakle ta misao dolazi? Što o meni kaže? Koja dobra snaga se krije u njoj? Koja čežnja se u njoj izražava? Na koje unutarnje rane me upućuje? Kako me silno mora boljeti moja rana kad tako mislim o drugima?« Umjesto da misao zabranjujemo, pripuštamo je da bismo se s njom mogli otvoreno boriti. Samo tako je možemo svladati, bez stalnog straha da bi se mogla ponovno pojaviti. Neki ljudi se osjećaju kao opsjednuti nekom negativnom misli jer im se pojavljuje u neprikladnim okolnostima. Ako, kao Poimen, bez straha promatramo misli, a onda se s njima otvoreno borimo, nećemo nikada biti »opsjednuti« bilo kojom misli. Misli neće postati prisilne, nego će postati protivnik s kojim se borimo s povjerenjem da nam Bog daje pobjedu. Ima, doduše, ljudi kojima nije dobro da pripuste k sebi negativne misli pa da se onda s njima bore. Oni odmah trebaju odbiti misao, a ne boriti se s njome. Koji je put bolji, ovisi o pojedincu, o njegovoj opterećenosti i otpornosti.

Anselm Grün, Unutarnji poticaji, Teovizija, 2002.

0 Komentara | Print | # | ^

18.07.2010. 23:51

O molitvi

Prvi preduvjet čiste molitve u kojoj postajem jedno s Bogom jest sloboda od strasti. Ali, konačno, radi se o slobodi od samoga sebe. Ja trebam sebe predati Bogu. Samo tako ću ga naslutiti u svojoj najdubljoj nutrini.
«Čezneš za tim da moliš? Onda daj sve, i sve će ti biti dano.» Prava molitva je za Evagrija stanje postojana mira. Ona vodi čovjeka «do najviših visina stvarnosti» i daje mu postati jedno s Bogom. Ali ova molitva nije samo izvan nas, nego je ona isto tako i u nama. Contemplatio je put u dio duše slobodan od strasti u kojemu čovjeka od Boga ne dijele nikakva misao i nikakav osjećaj, nikakva slika i nikakva predodžba. Mistici su različito opisali ovaj dio čovjeka slobodan od strasti. Tako Tauler govori o dnu duše, Učitelj Eckehart o iskrici duše, Katarina Sijenska o unutarnjoj ćeliji, Terezija o najnutarnjijoj odaji dvorca duše. Ondje stanuje Bog i onamo inače nitko drugi nema pristupa: ni ljudi, ni problemi, ni misli ni osjećaji, ni brige ni tjeskobe. Molitva je put u ovo mjesto nutarnje tišine, u ovaj prostor koji je ispunjen jedino Bogom. Ovaj prostor čiste šutnje je u svakome od nas. Ali je vrlo često zatrpan. U molitvi ponovno stvaramo pristup na ovo mjesto. Probijamo svijet misli i osjećaja, probijamo sloj smeća duše koje se nakupilo u našemu srcu da bismo prodrli do ovoga mjesta ljubavi i mira, do ovoga Božjega mjesta u sebi.
Postoje dva načina molitve: izraziti pred Bogom svoj život, ispripovjediti i pred Boga staviti sve što se u meni javlja. A zatim ostaviti postrani svakodnevicu, misli i osjećaje i sići u prostor na kojemu se nastanio samo Bog. Na ovome mjestu slutim da je molitva za mene blagodat, oslobođenje, predah. Ona je širok prostor u koji se u molitvi probijam. Nitko me ne suzuje. Bog daje da ondje budem širok, slobodan, pravi. Dolazim u dodir ne samo s Bogom, nego po njemu i sa svojom vlastitom pravom jezgrom. U Bogu nalazim i jedan nov način prema sebi. I ondje mogu na nov način odgovoriti na pitanje tko sam zapravo ja. Ja nisam samo onaj koji je određivan svojom prošlošću, svojim odnosima, svojim poslom, svojim osobnim osjećanjem, nego sam dodirnut Bogom, ja sam u neposrednu odnosu s Bogom. Ja sam onaj u kome stanuje sam Bog. Da, ja sam onaj u kome Bog govori svoju riječ, jedinstvenu riječ koju govori samo u meni. Prodrijeti u taj Božji prostor također znači dodirnuti tajnu vlastitoga sebstva, naći sebe. U ovome prostoru nitko nada mnom nema vlasti, tu do mene ne dopiru brige svakodnevice, tu sam i za ljude nedostupan, tu sam jedino s mojim Bogom. A riječ svete Terezije, da je Bog jedini dostatan, postaje ovdje iskustvo sreće. Terezija ovdje ne misli na moralni apel sve ostaviti, nego opisuje svoje vlastito iskustvo da je u Bogu sve našla, da je sjedinjenje s Bogom dostatno da ispuni njezinu najdublju čežnju. Srce se u Bogu smiruje , tu se ono širi i smije kušati sreću koju mu Bog dariva. Ovo mjesto, na koje nas molitva konačno uvodi, pobliže je opisala transpersonalna psihologija. Ona je točka na kojoj prestaju sva poistovjećivanja s našim problemima, na kojoj sebe više ne definiramo polazeći ni od svijeta, ni od našega učinka, ni od našega dobrog raspoloženja, ni od naklonosti i priznanja, ni od naših odnosa, niti polazeći od naše psihičke zrelosti. Na ovome mjestu, posred nas, nailazimo na transcendenciju, na Boga koji nadilazi naše Ja i upravo nas tako vodi do tajne vlastitoga Ja. Budući sebe više ne definiramo polazeći od svijeta nego od Boga, svijet nema nad nama više nikakve moći. Ljudi sa svojim očekivanjima i zahtjevima, sa svojim sudovima i osuđivanjima, više do nas ne dopiru. Na mjestu čiste molitve samo Bog ima pristup k nama. I on nas oslobađa od svake izvanjske sile, i od vlasti vlastitoga nad-ja, od vlasti naših vlastitih očekivanja i zahtjeva. U molitvi uranjamo u temelj svoga života, koji je čista milost, ne više naša zasluga, u temelj koji je ispunjen još jedino Bogom a ne više ljudima, ne više ni našim malim Ja koje hoće sve zadržati. Kad same sebe ostavimo na ovome mjestu, naslutit ćemo da nam Bog dariva istinsku slobodu i da nas Bog konačno uvodi u tajnu vlastitoga Ja.
Monasi govore u mnogim slikama o tome da se u molitvi moramo povući na mjesto čiste šutnje. Tako Izak iz Ninive veli: «Teži za tim da uđeš u riznicu koja je u tvojoj nutrini, i vidjet ćeš nebeske stvari! Jer i ove i one jedno su te isto. Ulazeći gledat ćeš oboje! Ljestve do nebeskoga kraljevstva skrivene su u tebi, u tvojoj duši. Zaroni, uklonivši grijeh, u sebe, ondje ćeš naći stube po kojima možeš sići.»
Molitva je dakle put u nutarnju riznicu, u prostor u nama u kojemu stanuje sam Bog. Sve bogatstvo, koje možemo zadobiti, nalazi se u nama. Mi se samo moramo u šutnji i u molitvi okrenuti prema unutra i probiti do ovoga mjesta na kojemu ćemo s Bogom otkriti sve bogatstvo svoga života, blago na njivi, dragocjen biser, radi kojega se isplati sve drugo prodati.
Za Bernarda iz Clairvauxa je put do ovoga nutarnjega mjesta ujedno i put u ponor božanske šutnje, u krilo Očevo: «Od šutnje dolazi sva snaga. U šutnji se spuštamo u Očevo krilo i opet s njegovom vječnom Riječju iz njega izlazimo. Počinuti u Božjim ponorima znači spas za smutnje svijeta. Božji mir sve smiruje.»
Bernard time opisuje cilj molitve: osloboditi se svih misli koje ometaju, uroniti u ponor božanske ljubavi, ondje se u šutnji smiriti, ozdraviti, pomiren sa sobom i svojim Bogom i tako pomiren s čitavim svijetom, sasvim prisutan, posve pravi, čist i jasan, životan i slobodan. Susret s Bogom je konačno sjedinjenje s Njim i time stjecanje novoga identiteta, uranjanje u Očevo krilo i zajedno s Kristom, vječnom Riječju, ponovno izranjanje kao nov čovjek. Molitva kao susret je preobrazba, novo stvaranje čovjeka po vječnome Ocu.

2 Komentara | Print | # | ^

14.07.2010. 22:38

Odlazak šutljivog monaha i velikog kontemplativca Dom André Loufa

André Louf rođen je 1929. g. u Leuvenu. Stupio je 1947. g. u trapističku opatiju Mont des Cats u Francuskoj. Nakon svećeničkog ređenja 1955. godine studira u Rimu teologiju i biblijske znanosti. Godine 1963. izabran je za opata opatije Mont des Cats i tu je dužnost obnašao više od 25 godina.

1997. g. odlazi na jug Francuske kako bi živio pustinjačkim životom i proučavao spise crkvenih otaca i monaških autora. U nas je poznat kao autor izvrsne knjige Gospodine, nauči nas moliti.

Zbog bolesti André Louf vratio se prije nekoliko tjedana u opatiju Mont des Cats, gdje je i umro 12. srpnja 2010.

Počivao u miru Božjem!


3 Komentara | Print | # | ^

10.07.2010. 19:27

Uz blagdan sv. Benedikta

Molitva za monahe i monahinje

Svemogući Bože, po blaženom si sluzi svome Benediktu pružio Crkvi divan uzor evanđeoskog života, nasljedovanja Isusa Krista. Obnovi u našim zajednicama ljubav prema duhovnom životu po Pravilu sv. Benedikta. Oživi u svakom monahu i monahinji duh sabranosti, šutljivosti, poslušnosti i poniznosti. Nadahni smisao za žrtvu, za skladan zajednički život onih koji žele tražiti samo Tebe.
Osobito nas obdari jednostavnošću i siromaštvom da u zamamnim ponudama što nam ih nudi današnji svijet, ništa i nikad ne pretpostavimo Tebi te Tvojom snagom odolijevamo napastima iznutra i izvana. Učini da se u svemu našem životu: u molitvi, radu i odmoru slaviš Ti, a Tvoj Duh neka učini da naši samostani budu oaze mira i molitve kamo će hrliti oni koji će nastaviti ovu službu Tebi posvećena života. Amen.


Molitva sv. Benediktu, zaštitniku Europe

Sveti Benedikte, koji si životvornom riječju svoga Pravila i neumornom revnošću svojih učenika preobrazio Europu u blagoslovljenu zemlju kršćanske vjere i jedinstva; koji si odgojio ljude i narode za djela ljubavi i blagodat mira; koji si otkrio ljepotu i dostojanstvo ljudskog napretka nadahnutog evanđeljem, vrati se Europi i svijetu svjetlom svojih ideala. Vrati današnjim pokoljenjima smisao za Krista i poslušnost njegovim riječima. Budi nam i danas bliz svojim nebeskim zagovorom da europski narodi nadu i sačuvaju putove reda, pravednosti i bratskog zajedništva. Amen.

Molitve preuzete iz Benediktinskog molitvenika, Verbum, 2005.


0 Komentara | Print | # | ^

09.07.2010. 07:36

Stupnjevi poniznosti i oholosti

DVANAEST STUPNJEVA PONIZNOSTI

XII. Očitovati uvijek poniznost srca i tijela očima uprtim u zemlju.
XI. Neka monah govori malo mudrih riječi, ali nikada povišenim glasom.
X. Neka ne bude sklon i pripravan na smijanje.
IX. Šutjeti ako nije pitan.
VIII. Poštivati ono što zahtijeva opće pravilo u samostanu.
VII. Smatrati sebe i očitovati se nižim od svih.
VI. Upoznavati i vjerovati da je nekoristan i nedostojan za sve.
V. Ispovijedati (priznavati) pogrješke.
IV. Poslušno prihvaćati poteškoće i neprilike.
III. Podložiti se potpunom poslušnošću starijima.
II. Ne ljubiti svoju volju.
I. U strahu Božjem neprestano se čuvati grijeha.

Ovi stupnjevi poniznosti su po redu penjanja. Na prva dva stupnja uzići treba prije povlačenja u samostan; od ove točke, tko se popne na treći stupanj, mora se podložiti starješini.


DVANAEST STUPNJEVA OHOLOSTI PO SILAZNOM REDU

I. Znatiželja koja nas - očima i drugim osjetilima -zabavlja stvarima što se nas ne tiču.
II. Ležernost duha, što se očituje pri izgovaranju bilo veselih bilo žalosnih vijesti nehajnim načinom.
III. Neumjesno veselje, što se očituje u lakoći smijanja.
IV. Razmetanje, što se očituje u pretjeranom govoru.
V. Posebno hvaljenje sama sebe prikazivanjem svojih privatnih poslova.
VI. Drskost smatrati sebe svetijim od svih.
VII. Obijest miješanja u sve stvari.
VIII. Braniti se od pogrješaka nepriznavanjem.
IX. Prividna ispovijed (priznanje) što se javno očituje po strogim nalozima i zapovijedima.
X. Buna protiv starješine i braće.
XI. Sloboda griješenja.
XII. Navika griješenja.

Ova se dva posljedna stupnja oholosti ne mogu sniziti ostajanjem u samostanu.
U prvih šest stupnjeva očituje se prijezir prema braći, u četiri sljedeća prijezir prema starješini, a u dvama posljednjima prijezir prema Bogu.

Prema sv. Benediktu napisao Sv. Bernard, crkveni naučitelj

0 Komentara | Print | # | ^

05.07.2010. 22:38

Molitva

Gospodine,
ne tražim da ne trpim,
nego da mi pomogneš trpjeti.
Ne tražim da se ne bojim,
nego da se sprijateljim s trpljenjem.
Ne tražim da me oslobodiš od kušnji,
nego da me ohrabriš u suočavanju sa svojim životom i smrću.
Ne molim samilost,
nego da mi daš strpljivosti
i nade u Svjetlost.
Ne molim za mudrost
nego da mi daš povjerenja u Te.
Ne tražim snagu za sutra,
nego želim čitavim srcem
biti s Tobom u savezu,
da prihvatim s Tobom
svoje danas i svoje sutra.
Ne budi daleko,
budi u meni zauvijek!
Amen.

P. Danijel Hekić, OFM
2 Komentara | Print | # | ^

30.06.2010. 15:17

SABRANOST DUHA U TIŠINI

Franjo na samotnim mjestima

Životni program sv. Franje bio je u svemu slijediti stope Isusove. Tome je pripadalo ispunjavanje misionarske zadaće ali i pustinjački život (život u osami i povučenosti). Očito je boravak u povučenosti odgovarao njegovoj naravi. Osjećao je kako je tišina i osama za njega plodonosna; prije svega vidio je i u tome načinu života nasljedovanje Isusa. Franjo je osjećao: razdoblja njegova povlačenja u osamu morala su u njegovu životu dobiti svoje stalno mjesto. Vjerojatno se uvježbavao u ovo vrijeme osame. On je već u razdoblju svoga obraćenja započeo u svome životu s uprizorenjem ove Isusove strane.
Franjo je otkrio da se Isus s vremena do vremena povlačio u osamu: „Rano ujutro, još za mraka, ustane, iziđe i povuče se na samotno mjesto i ondje se moljaše.“ (Mk 1, 35). Ili: „On odmah prisili učenike da uđu u lađu i da se prebace prijeko, prema Betsaidi, dok on otpusti mnoštvo. I pošto se rasta s ljudima, otiđe u goru da se pomoli.“ (Mk 6,45). Povlačenje u pustinju i četrdesetodnevni post prethodili su Isusovom javnom djelovanju. Javno je Isusovo djelovanje trajalo, ako se sve skupi, najviše tri godine. Kako je to kratko razdoblje! Kako je značajno bilo razdoblje od prijašnjih trideset godina kao i vrijeme njegovog javnog djelovanja kad nije poučavao i nije se borio i činio čudesa. Za Isusa je ta šutnja uvijek imala prednost pred govorom, a velikodušnost ljubavi pred akcijom i djelima. Prije važnih odluka povlačio se „na onu stranu“ u tišinu, ili na „goru“. Izbor apostola, besjeda o kruhu, smrtna muka u Getsemaniju jesu primjeri za to. Očito je da je Isus tražio šutnju, odvojenost i tišinu jer je ona pratvar od koje nastaje molitva. Tražio je šutnju da bi među mnogim glasovima koji su prodirali k njemu mogao osluhnuti Očevu riječ. Tražio je osamu da bi otkrio volju Očevu i da bi se njoj podložio. Isus je uvijek tražio i nalazio vrijeme u kojem se prije svega povlačio da bi tražio zajedništvo s Ocem.

OBUZDAVATI SVOJA IZVANJSKA OSJETILA

Franjo je želio upoznati i uvježbati taj život u tišini i povućenosti. O tome svjedoče mnoge franjevačke pećine i špilje kao što su Carceri iznad Asiza, sv. Urban kod Narnija, četiri pustinjačke nastambe kod Rietija… sve do gore La Verne. Njegov životopisac T. Čelanski primjećuje: „Postao je neosjetljiv na bilo kakvu izvanjsku buku, posvuda je obuzdavao unutarnjom snagom svoja izvanjska osjetila, savladavao je stresove samo da bi posve bio slobodan za Boga.
U pukotinama stijena gnijezdio se i u kamenim udubinama imao je svoje boravište. Birao je osamljena mjesta da bi svoja osjetila mogao posve usmjeriti prema Bogu. Nije se predao besposlici kad je vidio da dolazi neko vrijeme da se dade na posao i da se rado posveti spašavanju duša. Molitva je bila njegova najsigurnija luka…u osamljenim i napuštenim crkvama provodio je često sam cijele noći u molitvi.“ (1Čel 71)
Franjo je osjećao kako su važna ta mjesta i to vrijeme tišine. Ona su postala za njega razdobljima u kojima se mogao osloboditi svega. Poziv Isusov glasi: „Dođite k meni svi vi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti“ (Mt 11,28). Kad je prolazio kroz sela i gradove ljudi su Franji često povjeravali svoje brige i terete, a on ih je primao na sebe, ali ga je to i umaralo. Znao je da taj teret mora predati dalje Gospodinu da ga odviše ne pritišće.

MJESTO ZA RAZGOVOR

Franji je tišina i osama bilo i mjesto očekivanja ispunjeno čežnjom, mjesto gdje osluškuje glas svoga ljubljenog Isusa u svojoj nutrini. Imamo izviještaj kako se rukom udarao u prsa: mislio je da kuca na vrata svome Gospodinu, da mu ih Isus otvori i da mu dopusti da ga prepozna. Kad u sebi nije nalazio ulaz do Gospodina, uzimao bi Bibliju u ruke, čitao Isusove riječi i puštao da mu one progovore. Naravno, nije Franjo uvijek bio samo u stavu onoga koji sluša, on je njegovao također povjerljive razgovore. Toma Čelanski izvještava: „U šumama i samotištima u vrijeme molitve, gajeve bi napunjao uzdasima, mjesta bi škropio suzama, u prsa bi se udarao pesnicom. Ondje je pronalazio kao neko skrovitije samotište, često bi i s riječima razgovarao s Gospodinom… ondje je s njime razgovarao kao s prijateljem…“ (2Čel 95). Tišina je njemu prije svega mjesto za molitvu. Njegova je molitva našla svoj izraz u izrečenoj ili pjevanoj riječi. Katkada i u pokretima. Ovdje se razvila njegova stvaralačka snaga…

ZAŠTIĆENI ŽIVOT

Samotnik moli cjelovito: svojim osjetilima, svojim tijelom ali i svojom naravi; da, cijeli je čovjek sadržan u njegovu odnosu prema Bogu. Sve postaje pokretom, plesom. Na primjer, on se ispruži na podu pred oltarom, širi ruke i udara u prsa te plače. Njegova se molitva odlikuje redovitošću i postojanošću. To su bili utvrđeni rituali koje je Franjo njegovao u samotištu. Mnogo je toga radio u ritmu. Kao što je Isus poveo sa sobom mali krug svojih učenika u osamu i tišinu, tako je i Franjo činio sa svojom braćom. Naseljavali su se pojedinačno u špiljama ili kolibama, a sastajali su se na jednom središnjem mjestu, u bogomolji ili crkvici na molitvu i duhovne razgovore. Svetac je osjećao da se pustinjački način života mora brižno održavati i štititi. Zato je napisao kratke upute, tzv. „Pravilo za samotište“. Majke se brinu za tjelesno dobro sinova. Zaštićuju ih od ljudi da mogu doista imati osiguranu nesmetanu tišinu i osamu. Sinovi se posvećuju meditaciji, molitvi, čitanju Pisma. Nakon nekog određenog vremena, oni zamijene mjesta. Sinovi postaju majke, a majke sinovi. Franjo je smatrao da se vrijeme zemaljskog života odvija u ritmu izmjena između intenzivnog djelovanja i razdoblja tišine i povlačenja u osamu.

Napisao: Anselm Kraus
Prevela: Ljerka Jovanov
Objavljeno u: „Brat Franjo“ 5/2004.

2 Komentara | Print | # | ^

29.06.2010. 06:03

Cistercitski samostan je škola ljubavi

Razgovor s Marie-Bernard de Wilde d’Estmael

Sestro Marie-Bernard de Wilde d’Estmael, vi ste cistercitska monahinja, odnosno trapistkinja u Belgiji. Hvala vam što ste ljubazno pristali na ovaj intervju namijenjen hrvatskoj javnosti gdje su red cistercita i trapistička reforma gotovo nepoznati.
Hrvatska je zemlja gotovo 14-stoljetne kršćanske tradicije. Njezina je duga povijest proživjela mnoga burna razdoblja, ali je isto tako upoznala bogato nasljeđe samostana Reda sv. Benedikta, a zatim mnogo kasnije osnovano je i nekoliko vrlo poznatih cistercitskih samostana kao na primjer opatija u Topuskom, zatim opatija “Valis aurea” u Kutjevom te u Zagrebu i okolici Zagreba. Ti su samostani nestali tijekom proteklih stoljeća čime je naša Crkva u svojoj srži postala siromašnijom za izuzetno važnu dimenziju kontemplativnog života. Kakvo je vaše mišljenje o ulozi monaštva benediktinske, cistercitske ili trapističke tradicije u Crkvi i suvremenom društvu Europe?

- Benediktinci i cisterciti sudjelovali su u duhovnom i kulturnom stvaranju Europe. Njihov se utjecaj vidi u arhitekturi, poljoprivrednom razvoju, pa čak i u društvenim i političkim ustanovama. Sveti Benedikt jedan je od zaštitnika Europe. U današnje vrijeme, mislim da je uloga monaštva malo skromnija.

Monasi i monahinje svjedoci su Božje apsolutnosti. Njihova osnovna uloga je molitva. Oni u Crkvi neprestano oživljavaju nadu u vječni život i svjedoče bratsku ljubav moguću među svim ljudima koji su djeca istog Oca. Oni su u današnjem svijetu prisutni na diskretan način, tako što nude gostoprimstvo u svojim gostinjcima samostana i zrače duhovnom snagom. Monaštvo također može pridonijeti ekumenizmu i dijalogu među religijama.

Vratimo se još na trenutak u prošlost i na temu monaštva u Hrvatskoj. Doista je interesantno da su u Zagrebačkoj biskupiji, u blizini glavnog grada Hrvatske, cistercitske monahinje osnovale prvi ženski samostan u Kloštar Ivaniću 1232. godine. Mislite li da bi u današnje vrijeme bilo moguće osnovati novu cistercitsku kuću u Hrvatskoj?

- Zašto ne? Potrebno je pronaći žensku zajednicu Reda koja bi prihvatila postati Glavna Kuća novoosnovane zajednice i upustiti se u taj projekt. Zatim postoji uvjet da lokalni biskup odobri buduću monašku kuću koja će moći primiti lokalna zvanja - hrvatske djevojke koje žele živjeti životom cistercitskih monahinja.

Predstavite nam malo povijest Reda sv. Benedikta, oca monaštva na Zapadu te reforme iz Citeaux-a i iz Grande Trappe.

- Sveti je Benedikt rođen oko 480. godine u Nursiji. Studirao je u Rimu, međutim želio je jedino ugađati Bogu. Povukao se stoga u Enfide, zatim u Subiaco gdje je živio sam u spilji. Kao pobjednik u kušnjama, izgradio je samostan u blizini Subiaca, a zatim na Montecassinu. Njegovo je pravilo i dalje norma za mnoge monahe i monahinje danas. O njegovom životu znamo iz druge knjige Dijaloga svetog Grgura Velikog koji spominje nekoliko čuda. Sveti je Benedikt jednom godišnje susretao svoju sestru Skolastiku, također monahinju. Umro je 21. ožujka 547. godine.

Upravo su 21. ožujka 1098. godine, Robert de Molesme i njegova subraća stigli u Citeaux u pokrajini Burgonji kako bi osnovali Novi Samostan. Ova se reforma bilježi kao monaška obnova 11. i 12. stoljeća, u želji povratka k izvoru. Sveti će Bernard dati novi poticaj Redu snagom svojeg propovijedanja i osnivanjem brojnih samostana diljem Europe. U 17. stoljeću Opat de Rance započet će novu reformu u samostanu La Trappe, naglašavajući pokoru i tišinu.

Kako biste nam opisali specifičnost cistercitskog reda strogog opsluživanja na njegovom početku i danas?

- Osnivači iz Citeauxa, Robert de Molesme, Alberic i Etienne Harding željeli su ponovo pronaći autentičnost Pravila svetog Benedikta. Osnovali su Novi Samostan kako bi živjeli na način kako to poručuje sveti Pavao, kao novi ljudi, uskrsli s Kristom. Željeli su ponovo pronaći ravnotežu između službe Božje, lectio divina (Božanskog čitanja) i manualnog rada. Najviše su se usredotočili na kvalitetu života u zajednici i na odnose među subraćom, zatim na ljubav prema životu u zajednici i među različitim zajednicama. Jedan od prvih dokumenata Reda je “Povelja o Ljubavi“.

Formacija na početku i kasnije vrlo je važna kako bi se živjele cistercitske vrijednosti u današnjem svijetu, u jednostavnosti i vjerodostojnosti. Mnoge zajednice sve su manje brojne te napuštaju poljoprivredni rad kako bi otvorile gostinjac i prodavaonicu monaških proizvoda. U usporedbi s ostalim kontemplativnim redovima, specifičnost cistercitskog reda je molitva utemeljena na lectio divina.

Kako izgleda svakodnevni život jednog monaha, odnosno monahinje od ulaska u samostan? Čemu dajete prednost i koje su najvažnije okosnice u vašemu životu? Što je u stvari monaški život?

- Ulaskom u samostan započinje postulatura koja traje oko 6 mjeseci. Ukoliko je iskustvo pozitivno, slijedi novicijat koji započinje oblačenjem habita i eventualno primanje novog imena. Moguće je također zadržati svoje krsno ime. Monahinju se uvodi u monaški način života : Božje djelo, lectio divina, molitva i manualni rad. Nakon dvije godine novicijata, uz pristanak zajednice te ukoliko novakinja doista traži Boga i sposobna je živjeti odnose u zajednici u samoći i tišini, moći će dati privremene zavjete (na tri godine ili na godinu dana što može dva puta obnoviti). Formacija se prvenstveno odvija uvođenjem u cistercitsko nasljeđe. Nakon ove tri godine (koje se mogu obnoviti), mlada zavjetovanica potpuno slobodno daje svoj zahtjev za vječnim zavjetima. Ukoliko opatica prihvati njezin zahtjev, uz suglasnost samostanskog Kapitula, sestra obećaje stabilnost, životno obraćenje i poslušnost do smrti.

Monaški život je kršćanski život koji se po krštenju živi do kraja i u punini. To je život koji nasljeduje Krista, siromašnog, čistog i poslušnog. Život u zajednici kojeg vodi pravilo i opatica te koji je u školi služenja Gospodinu. Cistercitski samostan je škola ljubavi u kojoj se uči ljubiti Boga i svoga bližnjega.


Kako se Drugi vatikanski koncil odrazio na život vašega Reda?

- Velika se promjena događa na razini liturgije. Nakon Drugog vatikanskog koncila, latinski jezik se sve više napuštao. Trebalo je također mnogo ulagati u liturgiju na narodnom jeziku. Na Generalnom Kapitulu 1969. godine dva su važna teksta razrađena: Deklaracija Kapitula 1969. godine na temu “Cistercitskog života“ te “Statut o jedinstvu i pluralizmu“. Željeli smo sačuvati temeljne vrijednosti monaškog života cistercita, a da se ne nameće uniformnost u detaljima gdje legitimna raznolikost može postojati.

Bratski odnosi unutar zajednice također su se poboljšali te sada postoji na razini formacije bolja suradnja među samostanima.

Kako su strukture Reda organizirane, jedan samostan na primjer?

- Svaki je cistercitski samostan autonoman. S obzirom da sam monahinja, govorim u ženskom rodu. Opatica (ili Priora) koju bira zajednica je Vrhovna poglavarica. Ona odabire prioru, odgajateljicu novakinja i ekonomu koja upravlja materijalnim dobrima. Određene se odluke donose na Samostanskom Kapitulu koji se sastoji od monahinja koje su dale vječne zavjete i koje imaju stabilnost u zajednici. Opatici pomaže vijeće sastavljeno od nekoliko članova samostanskog kapitula. Samostani Reda su među sobom ujedinjeni vezom ljubavi. Poglavari zajednički izvršavaju svoju pastoralnu zadaću kada se okupe na Generalnom Kapitulu (svake tri godine). Prema Povelji o Ljubavi, samostani su međusobno povezani vezom direktnog porijekla. Svaka je zajednica na poseban način povezana s jednom zajednicom monaha čiji je opat Direktni opat. On redovno posjećuje kuće-kćeri, predsjeda izborima opatice i vječnim zavjetima.

Mogu li Pravilo svetog Benedikta i vaše Konstitucije biti nadahnuće jednoj mladoj osobi?

- Da, mislim da Pravilo svetog Benedikta i naše Konstitucije mogu biti izvorom nadahnuća mladima danas. Sveti je Benedikt vrlo blizak ljudskome biću koje ostaje u svojoj srži isto kroz sva povijesna razdoblja. U svojemu pravilu, on daje pravce vodilje koje lokalni poglavar može prilagoditi. On vodi računa o različitim temperamentima i ne želi da se itko osjeća loše u Božjoj kući. Naše su konstitucije odobrene 1990. godine što je u stvari nedavno. Prva dva dijela tiču se cistercitske baštine i kuće Božje (Samostan) te opisuju naš duhovni život.

Recite nam malo o sebi, o vremenu prije ulaska u samostan te razvoj koji pratite u zajednici i Redu? Koje su Vaše funkcije u Redu, u zajednici i što činite za svoju dušu?


- Rođena sam u katoličkoj obitelji praktičnih vjernika. Primila sam kršćansko obrazovanje u kući i u školi. Kada je trebalo odabrati studij, odlučila sam se za Religijske znanosti na Katoličkom sveučilištu Louvain la Neuve. Čitajući Novi zavjet na grčkom, jako sam željela pročitati Stari zavjet na hebrejskom te me je to dovelo do studija Biblijske filologije. Svoj sam diplomski rad pripremila na temu duhovnog puta svetog Pavla prema poslanici Filipljanima (u 3. poglavlju). Odmah nakon studija, ušla sam u samostan. Imala sam 22 godine. Prijelaz iz studentskog života u monaški život nije bio lagan. Morala sam naučiti živjeti svakodnevnim životom jedne vrlo brojne zajednice. Nakon 15 godina, odlučila sam prijeći u manju zajednicu.

Već 12 godina radim za jedan list monaške duhovnosti, Collectanea Cisterciensia, koji objavljuje temeljne članke, Bilten je monaške duhovnosti koji recenzira gotovo sve što je izdano na osnovnim jezicima o ovoj temi. Ovaj list izlazi na francuskom, obraća se prvenstveno monasima i monahinjama, ali isto tako i svima onima koji su, više ili manje, zainteresirani za monaški život. Bilten (bibliografski dio) služi studentima i istraživačima.

Zatim sam bila tajnica za francuski jezik za dva posljednja Generalna Kapitula našega Reda, 2002. godine u Rimu i 2005. godine u Asizu. Ponovo se vraćam u Asiz u rujnu 2008. godine. U svojoj zajednici zadužena sam za gostinjac i sakristiju. Također pomažem u računovodstvu te držim predavanja o Bibliji sestrama koje se školuju. Zatim odabirem čitanja tijekom obroka u blagovaonici te dva puta tjedno dajem pregled vijesti (događanja iz života svijeta i Crkve). A za svoju dušu… molim i čitam i razmatram Bibliju i djela cistercitskih Otaca. Kada osjećam nadahnuće, pišem. I također pjevam svome Bogu.

Postoje li stvari ili trenuci u vašemu životu koje je teško nositi? Odnosno, živite li radost i blisku povezanost s “tražiteljima Boga“ u monaškoj zajednici?

- Ima dana kada je život u zajednici teško nositi, ali Isus nam je rekao da je breme njegovo slatko i lako nositi. I sveti Benedikt od nas traži da u dosljednoj strpljivosti podnosimo tjelesne i duševne slabosti drugih.

Što vas nosi, što vam daje radost da budete ono što jeste?

- Nosi me ljubav Kristova prema meni, njegov pogled koji me prati, koji mi je rekao : “Dođi i slijedi me, dođi, ne boj se“. Njegova prisutnost koja je uvijek nova i koja se uvijek daje u Bibliji i u sakramentima. I moja braća i sestre Reda koji su primili isti poziv. Neka nas Krist sve zajedno vodi u vječni život.


Razgovarao: vlč. Antun Pećar

0 Komentara | Print | # | ^

24.06.2010. 21:06

Litanije pustinjskih otaca

Gospodine, smiluj se!
Kriste, smiluj se!
Gospodine, smiluj se!
Kriste, čuj nas!
Kriste, usliši nas!

Oče nebeski, Bože, smiluj nam se!
Sine, Otkupitelju svijeta, Bože,
Sveto Trojstvo, jedan Bože,

Tražitelji Boga živoga, molite za nas!
Stupovi Crkve,
Uresi Crkve,
Mirisni tamjani,
Savršeni mističari,
Veliki pobjednici nad Sotonom,
Božji mudrozborci,
Ljubitelji Riječi,
Baklje u tami,
Ugodnici Božji,
Tješitelji Raspetoga,
Savršeni isposnici,
Veliki i moćni čudotvorci,
Pomoćnici u nevoljama,
Odlučni i odvažni Kristovi vojnici,
Krotitelji divljih zvijeri i prirodnih sila,
Odlični savjetnici zdvojnih,
Anđeoska braća,
Štovatelji Imena Isusova,
Ljubitelji samoće, šutnje i tišine,
Neprekidni molitelji,
Prijatelji pustinje,
Zaručnici Velikog Zaručnika,
Zagovornici za monaška zvanja,
Svi pustinjski Oci,

Milostiv budi, oprosti nam Isuse!
Milostiv budi, usliši nas Isuse!

Da prepoznamo i vršimo volju Očevu, molimo Te Isuse!
Da postignemo čistoću i mir srca,
Da ljubimo tišinu i šutnju,
Za savršenu poniznost,
Za savršenu ljubav,
Za Božju mudrost,
Za dar kontemplacije,
Za dar pokorništva,
Za dar neprekidne molitve kako nam Ti nalažeš,
Za odlučnost i odvažnost,
Za nova monaška zvanja,
Za milost spasenja.

Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam Isuse!
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas Isuse!
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se!

Kriste, čuj nas!
Kriste, usliši nas!
Gospodine, smiluj se!

Pomolimo se! Bože, koji si se udostojao podići u svojoj Crkvi duše koje
su se velikodušno odazvale Tvome pozivu da Te u samoći, šutnji,
neprekidnoj molitvi i tišini pustinje traže i koji si se dopustio naći,
molimo Te, da nam po njihovu zagovoru udijeliš milost spasenja,
da te sa njima i svim Tvojim svetima hvalimo i slavimo u sve vijeke vjekova. Amen.

Litanije sastavio: Igor L.

5 Komentara | Print | # | ^

21.06.2010. 22:20

Peregrinatio znači biti na putu

Monachi peregrini (putujući monasi) srednjeg vijeka su proveli svoj život tako da su hodali od jednog do drugog mjesta.
Pješačenje je postalo njihov oblik života. Nisu se htjeli nigdje zadržati, jer su vjerovali da mi ovdje na Zemlji nemamo doma. Nisu se vezali ni zajedno mjesto ili čovjeka, jer su htjeli biti navezani samo na Boga. Htjeli su na svojoj koži iskusiti ono što je Krist rekao za sebe - da nema gdje glavu nasloniti. (Lk 9,58)
Putujući monasi ne samo da su napuštali svoju domovinu, nego drugu, novu, nisu ni tražili. Bili su bez domovine. Razlog njihova stalnog putovanja bila je vjera, vjera u obećanje novoga svijeta prema kojem su išli. Iščekivanje Gospodina koji opet treba doći obilježilo je svaki korak njihova života. Cijelim su svojim bićem živjeli za obećani svijet, stoga su hodanjem htjeli izbjeći opasnost da se vežu za ovozemaljske stvari i tu se zauvijek nastane. Augustin savršeno rasvjetljava njihov mentalitet sljedećim riječima: "Sadašnji svijet je hodočašće. Domovina je tek onaj koji treba doći."
Odricanje svakog staništa izraz je vjere da je nebo naša jedina kuća. Tek tamo se možemo skućiti, možemo stanovati, tek tamo je domovina gdje je čovjek zaštićen i uzdignut, gdje čovjek za sebe može reći da je konačno prispio.
Kao razlog svoga hoda monasi navode Gospodina. Oni putuju zbog Krista. Bonifacije kaže da je Gospodin razlog njegova peregrinatia. U životopisima irskih monaha često pronalazimo slične obrasce. Pješače zbog Gospodinova imena, zbog Krista, iz ljubavi prema Kristu, iz ljubavi prema nebeskoj domovini, zbog spasenja duše. Za monahe je pješačenje unutarnji put, proces kojem se čovjek mora posvetiti da bi postigao samoostvarenje. Tako kaže Bessarion u svojoj izreci: Moram neprestano pješački da bih dovršio svoju trku...
On dakle mora pješačiti da bi napredovao iznutra. Vanjsko putovanje je potrebno za Bessariona da bi iznutra ostao na putu. Pješačeći, on se vježba u hodu prema Kristu, u odricanju od svijeta i sebe samoga da bi se približio Bogu.
Neprestan hod, ravnomjerna kretnja kojoj se čovjek može prepustiti bez puno razmišljanja, može postati put pročišćenja. Mnogo toga otpada. Unutarnji nemir jenjava, smiruje se ono što ljuti ili uznemiruje čovjeka. Čovjek se oslobađa svakog nemira i tereta duše. Mnogi ljudi znaju iskusiti kako ih hodanje smiruje, više nego kad moraju negdje sjediti i šutjeti. Upravo je za nervoznog čovjeka pješačenje učinkovitije od mirnog sjedenja. U hodu se on lakše može isključiti.
Danski filozof Kierkegaard je iskusio da se svaka briga, čak i svaka bolest može "odagnati" šetnjom: Nikada mi nije dosadno šetati! Za svoje dobro hodam svaki dan i tako se udaljavam od svake bolesti. Moje su se najbolje misli rodile u hodu i ne poznajem nijednu brigu koja bi bila tako teška da je šetnja ne bi mogla riješiti.
Odakle hodanju takva sposobnost da nas može osloboditi od bolesti i briga? Kada hodamo, mi smo stalno u pokretu i stoga se i u našem duhu nešto može pokrenuti. Ravnomjerni pokret stopala koja neprestano dodiruju tlo, i onda se uzdižu iznad njega, omogućuje odmak od napetosti koje su se utaborile u našem tijelu i manifestiraju se kroz duševne konflikte. Tako se čovjek oslobađa nemira i briga i postaje smireniji i staloženiji. Kada se svjesno postavi na stopala i krene, rješava se svega što opterećuje, grči i onečišćuje tijelo, a time i dušu. Čovjek se nakon šetnje osjeća kao da je opran iznutra, pročišćen. Otpad je "otpravljen".
Pješačenje je ljekovito upravo za ljude koji su depresivni. Umjesto da su usredotočeni na sebe, depresivni ljudi trebaju krenuti na put, izložiti svoje tijelo naporu. Mozganje ne vodi ničemu, čovjek se upliće u začarani krug iz kojeg ne može van.
Pješačenje me izbavlja iz tog začaranog kruga. Ne zadržavam se više u glavi, u razmišljanju i mozganju u kojem se često ne doživljavam i osjećam, već često stojim pored sebe, promatram se s određene distance i katkada više uopće ne znam tko sam. Pješačenjem se ponovno sjedinjujem sa svojim tijelom. Osjećam svoje tijelo, znojim se, osjećam u sebi život i snagu. Taj osjećaj života u meni čupa me iz kandži depresije koja bi me najradije progutala. Tko pješači, ne da se progutati, otima se struji misli koja plaši čovjeka i nadvija se poput tamnog oblaka. Tako su već monasi običavali ići van kada su ih pritiskale neugodne misli i kada razmišljanje o sebi više nije pomagalo.
Peregrinatio u smislu putovanja znači da se ne zaustavljamo, da nigdje nemamo kuću, nego stalno idemo naprijed. Tu i tamo bismo se rado htjeli zaustaviti, odmoriti se na cilju, držati se čvrsto naših uspjeha, sjediti na vlastitom posjedu, naći dom. Stalnim hodom naprijed, vježbamo se u unutarnjem hodu naprijed. Ne zadovoljavamo se postignutim. Upuštamo se u put koji nas stalno mijenja. U njemačkom su jeziku wandern (pješačiti, putovati [pješice]) i Wandlung (promjena) jezično povezani. Tko pješači, mijenja se svakim korakom. Ne ostaje isti. U njemu se nešto pokreće. Wandern wandeln (sich) (mijenjati (se), promijeniti (se); hodati, putovati) imaju isti korijen wenden (sich) (okrenuti [se]).
Kod pješačenja je riječ o unutarnjoj mijeni, preokretu. Preokret nije jednokratan već je dinamičkog karaktera. Pješačiti znači "opetovano okretati", stalno se mijenjati.
Tko se prepusti hodanju, može živo osjetiti što znači neprestano se mijenjati, ne zaostajati, ne držati se čvrsto nečega i tako ne znati ništa unaprijed. Tko pješači, tko vozi, taj doživljava svoje pješačenje kao preobrazbu i svoj put kao neprestan pokret u koji je on sam upleten. Ne može samo stajati sa strane. Upušta se u unutarnju preobrazbu, u put koji sili čovjeka da korak po korak ide naprijed i iznutra. Naposljetku nas taj put vodi k Bogu, pred kojim nikad ne možemo ostati stajati, zbog kojeg smo uvijek na putu i kod kojega prispijevamo tek kada umremo.
Origen kaže da svi koji hode putovima mudrosti nemaju stalno prebivalište; putuju u šatorima i žure naprijed, ali što dalje dospiju, to se dalje pruža put pred njihovim nogama i gubi se u nepoznatom.
Naš put završava tek u beskonačnom, u Bogu, cilju našeg putovanja. Zato nam je zabranjeno svako stajanje. Augustin piše: Mrtav si onoga dana kada kažeš: dosta je! Zato uvijek čini više, uvijek idi naprijed, uvijek putuj; nikada se ne vraćaj, i ne skreći sputa.

Anselm Grün, Na putu
1 Komentara | Print | # | ^

15.06.2010. 21:55

Peregrinatio kao izlazak

Monasi se sele iz svog doma. Pretpostavka da bi netko vodio život kao hodočasnik je da napusti roditelje i zavičaj. Što je čovjek dalje od kuće, to on lakše, tako prije svega misle irski monasi, shvaća bit riječi peregrinatio, tim više mu život postaje potraga za nebeskom domovinom. Govori se o irskim monasima: Napustivši svoju domovinu započeli su tražiti onu nebesku.
Izlazak iz domovine je uvjet za monahe da bi mogli slijediti Krista. Slijedeći ga, ostavljaju sve kako bi bili siromašni i goli poput njega.
Na jednom mjestu stoji da monasi napuštaju rodno tlo, bogatstvo i roditelje da bi goli slijedili golog Krista (nudos nudum Christus sequi). Na drugom mjestu piše: Napustio je oca i mjesto svojega rođenja, prema riječima evanđelja odrekao se svih radosti i zemaljskih dobara, gol prihvatio svoj križ, zanijekao sam sebe i slijedio Krista.
Oci su u svom tumačenju Knjige postanka 12,1 razložili što za monaha znači izlazak. Kasijan, Ambrozije i Jeronim govore pri tome o trostrukom izlasku tako što zasebno tumače pojmove: zemlja, zavičaj i očinski dom:
Idi iz zemlje svoje znači odreci se svakog imanja, zemaljskog bogatstva i mogućnosti koje ti svijet pruža. Ovdje je riječ o tjelesnom napuštanju svoje zemlje. Monah se oslobađa navezanosti na dom, obitelj, i ljude. On odlazi iz svoje zemlje i napušta ljude s kojima je živio i koji su mu prirasli k srcu. Napušta i svoju imovinu i svjesno se odlučuje za život u siromaštvu.
Idi iz zavičaja. Kasijan tumači ovaj izlazak kao napuštanje staroga poročnog života, prijašnjih navika i osjećaja koje je čovjek imao u prošlosti. Tko seli, mora ostaviti svoju prošlost iza sebe, ne smije se više poistovjećivati s osjećajima iz djetinjstva, već ih se mora riješiti da bi bio otvoren za sadašnjost, da bi mogao napredovati na svom putu.
Ambrozije tumači zavičaj kao osjetila od kojih se mora oprostiti. Tko želi duhovno napredovati, mora se osloboditi vanjskih dojmova i poći duhovnim putem, iznutra, putem u vlastito srce u kojemu Bog prebiva. Ambrozije svojim tumačenjem pokazuje da je kod monaha u biti riječ o unutarnjem, duhovnom putu, približavanju Bogu.
Idi iz doma očinskog. Ovaj izlazak Kasijan razumije kao odricanje vidljivog i prolaznog i okretanje vječnom i budućem.
Odvraćamo svoj duh od svih sadašnjih i vidljivih stvari i promatramo još samo budućnost i čeznemo za onim nevidljivim.
Monah se treba iseliti iz misli na ovaj svijet (ex memoria mundi huius), njegov duh treba misliti samo na Boga. Kasijan u tom kontekstu citira riječi iz Poslanice Filipljanima: "Ali naša je domovina na nebesima..." (Fil 3,20) Srce se već ovdje treba navezati na Boga, na nebesa i ne brinuti se za zemaljsko.
Ambrozije gleda na izlazak iz kuće očinske kao na izlazak iz kuće riječi. Duh u izgovorenoj riječi pronalazi konačište:
Kuća duha je izgovorena riječ. Duh stanuje u našem govoru i upravlja našim riječima.
Kada govorimo, mi se osjećamo kao kod kuće, povezani smo sa svijetom, sudjelujemo u njemu, u njegovim novostima, poslovima, brigama i borbama. Stoga je šutnja, prema Ambroziju, jedini izlazak iz ovog svijeta. Šutnja oslobađa monaha od navezanosti na ovaj svijet, više se ne miješa u njegove poslove, oprašta se od njega da bi se mogao posvetiti samom Bogu i hoditi prema njemu. Monasi poistovjećuju hodočašćenje sa šutnjom. Jedan je otac rekao: "Hodočašćenje se sastoji od šutnje." Za monahe je kod izlaska, seobe, bitan unutarnji stav, oslobođenje od navezanosti na ovaj svijet kao što to predstavlja govor. Ta se unutarnja sloboda može postići i bez stalnog tumaranja. Tako ideal peregrinatia biva produhovljen. Prema tome, i monasi koji su cijeli svoj život proveli u ćeliji mogli su se nazivati peregrini, hodočasnici budući da su se povukli iz svijeta šutke i u samoći. U šutnji se monah odvaja od ljudske zajednice. Svjesno odlazi u samoću. Monasi se povlače iz domovine da bi vodili samački život. Traže inkognito, žele ići svijetom anonimno, da se nitko na njih ne osvrće.
Za Willibalda stoji da je on tražio peregrinationis ignotitiam, anonimnost hodočasnika. Hodočasnik je nepoznat, često neshvaćen, živi dragovoljno izvan zajednice i time izvan svake pravne zaštite. Oslobodio se zajednice, svake navezanosti na svoj narod, obitelj kako bi u potpunosti raskinuo sa svijetom i živio samo za Boga, sibisolique deo, kao što stoji u jednom pravilu, za sebe i Boga samog.
Za putujuće monahe srednjeg vijeka, prije svega za irske monahe, prakticiranje trostrukog izlaska kao što ga opisuju Kasijan, Ambrozije i Jeronim vezano je uz stvarno putovanje. Hodajući, oni su se udaljili od svih navezanosti i ovisnosti. I za nas pješačenje može postati živa meditacija našeg izlaska i time naše vjere. Napokon, Abrahamov je izlazak već u Poslanici Hebrejima postao temelj naše vjere:
Vjerom posluša Abraham, kad bi pozvan da izađe na mjesto koje je trebao primiti u baštinu. Izađe ne znajući kamo ide. (Hebr 11,8)
Hodajući, mi ne shvaćamo samo razumom ono što Kasijan tumači kao izlazak naše vjere, nego mi našim tijelom poimamo bit izlaska, prakticiramo ga dušom i tijelom, razumom i osjećajem. Pri tome ne moram stalno misliti na sadržajno značenje izlaska dok hodam, ne moram dakle razmišljati odakle trebam otići.
Kada se prepustim hodu, ja već izlazim. Hodom se oslobađam od svih navezanosti i ovisnosti, od navezanosti na ljude koje volim, koji me štite, kod kojih rado boravim, od navezanosti na ljude čiju pohvalu i priznanje očekujem, na čiju reakciju mislim neprestano bilo što da činim. Izaći znači ostaviti iza sebe ljude koji su mi postali važni, zaboraviti njihovu pohvalu i pokudu, njihovu ljubav i mržnju. Ne smijem ostati kod ljudi, već moram otići od njih da bih stvarno mogao ići putem kojim me Bog poziva. Hodajući, stalno mislim na ljude koje sam zavolio, onda na kraju ostajem doma, ne krećem zaista na put. Izvanjski gledano ja hodam, ali moje srce ostaje stajati.
Kod monaha je riječ o unutarnjem putu. Na taj put polazim samo onda kada želim "odšetati" od svega što me sprječava da budem svoj. Kada hodam, moram ostaviti uloge koje imam, odbaciti maske koje skrivaju i nagrđuju moje biće. Tko sam ja, ta osoba koja hoda tamo, kada se riješim svega toga, kada više ne vrijedi ono što sam postigao, što sam vrijedio u tuđim očima? Šetajući, ulazim u svoje biće, svoju istinu, svoju srž. Nije važno što ljudi misle o meni, to se hodanjem gubi.
Što je moja srž? Tko sam ja uistinu pred Bogom? U hodu napuštam sve ono slučajno i krećem na put k sebi samome, na put k Bogu, mojem Bogu, Bogu mog života.
Hodajući, ne trebam stalno razmišljati što me to veže i o čemu sam ovisan i kako bih se toga mogao riješiti. Hodajući, doduše, čovjeku naviru mnoge misli i mnogo toga mu biva jasnije. Ali pješačenje kao živa meditacija je nešto drugo, ne meditacija o nečemu, već prakticiranje nečega. Pješačenjem prakticiram unutarnji izlazak. Ulazim u unutarnju slobodu. Prepuštajući se hodu, ja napuštam ono što me drži zatočenim, navike koje me sputavaju, navezanosti na ljude bez kojih ne mogu živjeti, zatočenosti u koje su me dovele moje potrebe i želje, ostavljam svoj posjed i udobnost. Odričem se kontakta s ljudima. Jedan dugi period sam im nedostupan. Selim iz svijeta, iz veze s njim i polazim u sve veću slobodu, slobodu vjere koja se ne oslanja na ništa drugo osim na Boga.

Anselm Grün, Na putu

4 Komentara | Print | # | ^