Nužno je da Božju tišinu pronađemo ne samo u nama samima nego i jedni u drugima. Ako nam drugi čovjek ne izgovori riječi koje proizlaze od Boga i koje komuniciraju s tišinom Božjom u našoj duši, tada ostajemo izolirani u vlastitoj tišini, iz koje se Bog povlači. Jer nutarnja tišina ovisi o neprestanu traženju, neprestanim vapajima u noći, neprestanu nadvijanju nad bezdanom. Ako čvrsto prianjamo uz tišinu, vjerujući da smo je zauvijek pronašli, tada prestajemo tražiti Boga i tišina zamire u nama. Tišina u kojoj se Boga više ne traži prestaje govoriti o njemu. Tišina iz koje, kako se čini, On nije odsutan,ugrožava njegovu trajnu prisutnost. Jer nalazimo ga onda kada ga tražim, a kada ga prestanemo tražiti, izmiče nam. Čujemo ga samo onda kada se nadamo da ćemo biti ispunjeni, a kada prestanemo osluškivati, On prestaje govoriti i njegova tišina sve više slabi i postaje mrtva, iako je popunjavamo jekom buke vlastitih emocija. T. Merton, Misli u samoći |
Sveti Pajsije Svetogorac jedan je od najznačajnijih i najuvaženijih svetogorskih staraca 20. stoljeća. Ovaj pravoslavni monah proteklih je desetljeća postao jedna od najsvetijih ličnosti u Grčkoj. Kanoniziran je od strane Grčke pravoslavne Crkve 13. siječnja 2015. godine.
– Nisu kriva djeca. Danas ih se drži zatvorene u stanovima gdje nemaju prostora da trče, da se igraju. Djeca bivaju prisiljena na nemirnost. Ne mogu se kretati, ne mogu se isprazniti. Da bi se djeca prirodno razvijala, potrebno im je dvorište. Kad uđem u neki stan s djecom i vidim da je tu sve do savršenstva uređeno, znaj da to nije dobro. Tu djeca žive pod vojničkom disciplinom i tako strah ulazi u njihove duše. – Ne bojte se za djecu koja su od malena othranjena u poštovanju. I da malčice izmaknu s puta, zbog svog uzrasta, zbog iskušenja, vratit će se na pravi put. Ona su kao drvenarija koju smo premazali uljem, pa se na nju ne hvata trulež. – Svoju djecu od najmanjih nogu trebate naučiti da se kale, da rade, da budu muževna. I dječake i djevojčice. I djevojčice trebaju biti plemenite, biti hrabre. Trebaju raditi kućanske poslove od malena, jer većina roditelja razmazi svoju djecu, pa ona kasnije u životu budu nesretna. – Dobar učitelj je velika stvar, posebno u naše vrijeme! Djeca su prazne kasete: snimit će se na njih ili bezvrijedne pjesme (šund), ili duhovna glazba. Posao učitelja je sveti posao. – Mlado drvo vezuje se labavo likom, a ne žicom, jer se žicom povređuje kora mladog drveta, pa ono vene i suši se. Mlado biće treba sapinjati s blagonaklonošću. Mladića prepunog živosti i egoizma ne treba smirivati odjednom, jer pušta mlade izdanke, baš kao i mlado drvo s mnogo sokova. – Djeca još u kolijevci “snimaju” roditelje. “Kopiraju” sve što čine odrasli i snimaju na svoju praznu kasetu. Zato se roditelji moraju boriti da odsijeku svoje strasti. – Roditelji se danas ne trude djecu nečim ispuniti, nego ih ostavljaju praznima. U obitelji, danas, jedan roditelj gleda na jednu stranu, a drugi na drugu; i kako će dijete naći ljubav pod takvim okolnostima? Potrebno je prvo pobrinuti se da se djeca ispune nekim dobrim sadržajem, a obrazovanje dolazi nakon toga. – Danas se u civilizaciji dogodio jedan veliki skok, roditelji ne razumiju djecu, a djeca pak roditelje. Trebao bi se svatko postaviti na mjesto onog drugog i tako bi se razumjeli. Nisu kriva djeca. Bombardiraju ih sa svih strana raznim teorijama: ovo je pravo, a ono nije itd. Tako djeca, na kraju, ne znaju što da misle. Treba vezati djecu, ali pažljivo i nježno. Evo, ja sam svoju rajčicu vezao konopcem, a da sam je vezao žicom, što bi bilo? Zar je ne bih povrijedio? – Smatram da će dijete koje je otišlo stranputicom surovi postupci učiniti još gorim. Govorite s njim o dobru i na dobar način, i ne dopustite da primijeti koliko vas žalosti što ide takvim putom. Neka se pokažu djela i samo djela, jer ni radost ni patnja neće ostati neprimijećene. Vi ispunite svoju obavezu i posavjetujte ga, a zatim svoje dijete povjerite Bogu. – Koliko god možete, potrudite se da dijete ne odgurnete od sebe, kao što sam vam već rekao, jer bi ono moglo pokidati veze i pobjeći iz obitelji. Zatim se može dogoditi da se ono zbog egoizma neće htjeti vama približiti i vi ćete ga onda sasvim izgubiti. – Roditelji ponekad iz prevelike ljubavi čine zlo djeci. Guše ih pretjeranom pažnjom. To je bolesna stvar. Vidiš, i ljubav želi neku kočnicu, neku mjeru. – Starče, treba li tući djecu kad su nemirna? – Da ih bijete? Malo ili mnogo? (smijeh). Gledajte, i strah je neka kočnica i kad dijete ne razumije izbavlja ga od mnogo čega. Recimo, dijete se penje na stolicu ne znajući što će biti ako padne. Ako dobije malo batina od majke, drugi put će razmisliti. Međutim, kad djeca počnu razumijevati, treba im s blagošću i strpljenjem objašnjavati ono što mogu shvatiti. – Neki roditelji mnogo prekoravaju svoju djecu i to pred drugima! Kao da imaju nekakvu mazgu, pa je zauzdanu vode da ide ravno naprijed. Drže uzicu u ruci i kažu: “Samo ti koračaj slobodno!” Ne trebamo previše navijati sat… Danas i mladi i stari na ovome svijetu žive kao u ludnici. Zato je neophodno mnogo strpljivosti i mnogo molitve. Mnoga djeca danas dobivaju moždani udar. Sat je malčice pokvaren, a i roditelji ga navijaju malo previše, pa opruga puca. Potrebno je rasuđivanje. Jednom djetetu treba više “navijanja”, a drugom manje… – Učitelji ne trebaju gledati samo znaju li učenici dobro lekciju, nego trebaju uzimati u obzir i druge dobre osobine koje posjeduju djeca, kao što su poniznost, dobrota, usrdnost. Božje ocjene nisu uvijek u skladu s učiteljevim ocjenama. Može biti da učiteljeva jedinica koju dobije dijete vrijedi kao petica kod Boga, a učiteljeva petica koju dobije drugo dijete vrijedi kao jedinica kod Boga… – Svijet je postao ludnica. Mala djeca odlaze na spavanje u ponoć, iako bi trebali leći sa zalaskom sunca. Zatvorena su u višekatnim zgradama u betonu i uklapaju se u dnevni raspored odraslih. Što da rade ta djeca, što da rade njihovi roditelji? Djeca dolaze i kažu mi: “Roditelji nas ne razumiju.” Dolaze roditelji i kažu mi: “Djeca nas ne razumiju.” Stvorio se jaz između djece i roditelja. Da bi se to prevladalo, potrebno je da roditelji sagledaju stvari iz ugla djece i djeca iz ugla roditelja. I ako sada djeca ne poštuju roditelje, i njihova djeca kasnije neće njih poštivati. Jer ako oni danas ne slušaju i ne poštuju svoje roditelje, i njih će kasnije mučiti njihova vlastita djeca, jer će djelovati duhovni zakoni. – Roditelji koji ne razumiju značaj discipline ostavljaju djeci na volju, i na kraju od njih stvaraju propalice. Ti kažeš jednu riječ, a oni tebi pet bezobraznih! Takvi mogu postati kriminalci. Današnja mladež je sasvim raspuštena. Sloboda! “Ne dirajte djecu!” A djeca kažu: “Gdje još postoji ovakav režim?” Nastoje stoga da se bune, da ne slušaju roditelje, da ne slušaju učitelje, da ne slušaju ništa, da ne čuju nikoga. Ovo im olakšava njihov cilj. Ako od djece ne stvaraju buntovnike, kako će ta djeca kasnije uništiti sve sisteme vrijednosti? – “Sad kad su vaša djeca još mala, dužni ste im pomoći da shvate što je dobro. To i jest najdublji smisao života.” Starac Pajsije Svetogorac, “Pouke božanstvene ljubavi” i “Čuvajte dušu” preuzeto sa stranice www.bitno.net |
Praksa samovanja i svakodnevni ritam molitve ključni su elementi posta bez kojih on ne će polučiti željene učinke. Samo u molitvi možemo, u razgovoru s Bogom, doći do jasnoće o tome koji su naši životni prioriteti. Da bi to postigao, sveti se Antun povukao u jedno pustinjačko boravište, ali isprva se držeći u blizini kuće. Možda bi za nas pustinjačko boravište mogao biti neki prostor unutar našega doma, omiljeni stolac s kojega se pruža pogled na naš omiljeni prizor, možda na prirodu koja je ispred našega prozora. Kad čvrsto zauzmemo to povoljno mjesto u svemiru, možemo svakodnevno promatrati mijenu godišnjih doba i vremenskih prilika, na primjer, ili ptice kako jedu iz svoje hranilice, imajući tako tračak uvida u Božju ljepotu. Origenu se, kao što smo već rekli, pripisuje zasluga za nastanak onoga oblika molitve koji se naziva lectio divina, doslovno: "božansko čitanje". U sljedećim se stoljećima ovaj osebujni način molitve pokazao vrlo podesnim za otkrivanje bogatstva Svetoga pisma i za crpljenje duhovne okrjepe koju tražimo u samovanju. To je, kao što se nadam da ću pokazati u onome što slijedi, oblik molitve koji se izravno temelji na ljudskoj psihologiji. Sastoji se od pet koraka: (1) priprave; (2) razmatranja odabranoga teksta koji može biti neki redak iz Svetoga pisma ili pojedini molitveni zaziv ili čak samo jedna jedina riječ; (3) zamišljanja da nam se u tom trenutku Bog osobno obraća; (4) donošenja odluka kojima ćemo poruku koju smo primili od Boga primijeniti u svom životu i, konačno, (5) počivanja u božanskoj prisutnosti. Prije započinjanja lectio divina potrebna je priprava zato što naš um, naravno, mora biti ispražnjen od svega ostalog pri ulaženju u tihi ritam kontemplacije. Važno je zauzeti ugodan položaj, paziti na udisaje i izdisaje te koristiti, ako vam to pomaže, omiljeni zaziv. Na primjer, omiljeni zaziv koji su monasi rado molili jest: "Gospodine, Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj se meni grješniku." Koncentriranje na riječi poput ovih može nam pomoći smiriti svoj um tako da se možemo uistinu usredotočiti na molitvu. Sada smo spremni pristupiti tekstu. Svoj um najprije usmjeravamo na njegovo doslovno značenje. Ponavljamo tekst u sebi više puta, povremeno zastajkujući kako bismo dopustili riječima da izvrše utjecaj na nas. Razmišljamo što nam one kažu, pri čemu se možemo služiti i biblijskim komentarima ako to želimo. Gledamo kakav je njihov kontekst unutar Biblije i na što se tamo odnosi taj događaj ili opomena. Na ovome mjestu spremni smo za uzlijetanje. Uzdižemo se u svojoj mašti iznad doslovnoga značenja teksta. Sada to više nije nešto što pripada prošlosti, nešto što je bilo upućeno ondašnjim ljudima, već živa riječ koja nije nadahnjivala samo onda, već koja nadahnjuje i mene sada. Ja sam u tom biblijskom prizoru. Isus meni govori. Što mi on to govori i u kakvoj je to vezi sa situacijom u kojoj se nalazim, s odgovorima koje tražim? U četvrtom koraku pokreće se naša volja: Što sada trebam činiti u svjetlu onoga što mi se u molitvi otkrilo? Koje promjene, koje korake moram poduzeti u poslušnosti prema Božjoj poruci? Treba shvatiti da molitva nikada nije tek "provođenje vremena s Isusom". Postoji neka dublja potka u svemu tome. Radi se tu o mojem dubljem, neprekidnom obraćenju. Ovo je mjesto na kojem se lectio divina obično završavala sve dok nedavno nije bio ponovno otkriven njezin peti i završni korak. Katkada se to naziva "molitvom sabranosti". Radi se o poniranju bez riječi i misli do samoga središta našega bića gdje Bog obitava i počivanju na tom mjestu u njegovoj prisutnosti. Nalazim se u stanju milosnoga blaženstva i zastajem kako bih uživao u njegovu miru. Naše bi pustinjačko samovanje valjalo katkada produžiti izvan uobičajenog vremena za dnevnu molitvu i protegnuti ga na čitav dan. Na ovomu je mjestu i te kako važno strogo pridržavanje Božje zapovijedi o danu počinka. Oslobađajući se svojih takozvanih "žurnih" poslova, možemo se učiti poniznosti pred Bogom i njegovati zahvalnost za Božje darove. Charles M. Murphy, Duhovnost posta |
Molitva, post i djela ljubavi zajedno predstavljaju temelje našega duhovnog života. Oni to jesu zato što uključuju čitavo naše biće -dušu, tijelo i duh - i pomažu nam u ispunjavanju najviše zapovijedi da ljubimo Boga iznad svega, a naše bližnje kao same sebe. U njima imamo ispravno shvaćanje ljudske naravi u svom njezinom dostojanstvu i veličanstvenoj sudbini, i ujedno vjernu sliku njezina palog stanja i njezine potrebe za otkupljenjem. Prvi dio: Uspostavljanje veze između posta i ljubavi Provođenje ljubavi u djelo odmah se na početku mora shvatiti ne samo kao važan prateći element našega posta nego kao sam njegov cilj. Posteći nastojimo doći do većega suosjećanja, do mekšega srca. To je u potpunoj suprotnosti sa srcem koje može još više otvrdnuti strogom dijetom zasnovanom na pukom jačanju snage volje i samokontrole. Sveti nam Antun pruža osobno svjedočanstvo ljubavi time što je doslovno uzeo Gospodinovu zapovijed da proda sve što ima i poda prihod siromasima. I dok to možda ne može biti moguće za većinu ljudi, sigurno da veća jednostavnost življenja i svjesno odbijanje kupovanja u ovoj potrošačkoj kulturi koja nas okružuje mora biti značajka naše pobožnosti. Navedimo samo jedan primjer: u našoj je zemlji iznajmljivanje prostora za skladištenje u velikom porastu jer smo se opskrbili s toliko stvari da čak ni u našim prenatrpanim garažama više nema mjesta za sve njih. Uzmognemo li na korizmu gledati iz pustinjačke perspektive, moći ćemo prepoznati i odbaciti pohlepu, lakomost i sebično eksploatiranje, što sve prolazi pod "normalno" u kapitalističkom društvu koje se zasniva na stvaranju profita i gomilanju dobara kao jedinih mjerila osobnoga uspjeha. Rastrošno razbacivanje, tako prisutno u našem životu, ne samo da pokazuje neznanje o ograničenim resursima Zemlje nego i to da smo slijepi za životne uvjete brojnih populacija koje zarađuju svoj kruh na globaliziranom tržištu. Siromaštvo u duhu danas je važnije nego ikada kao sredstvo za socijalnu ljubav. U ovom kontekstu trebali bismo se sjetiti opominjanja američkih biskupa da okrijepimo našu asketsku praksu tako što ćemo odrediti svaki petak ne samo kao dan pokore nego i kao posebnu priliku za djela milosrđa učinjena u Kristovo ime. To povezivanje pokore i ljubavi pomaže nam stalno imati na umu da je božanska ljubav ono savršenstvo kojemu težimo kroz našu uzdržljivost. Možda se čini da je božansku ljubav teško provoditi, ali jedna tako jednostavna praksa kao što je već opisani program preskakanja obroka može nam omogućiti da svakog tjedna dajemo milodare tako što ćemo trošiti manje na hranu za sebe. Razmislimo li, možemo pronaći i neke druge jednako prikladne načine za to, koje možemo uklopiti u svoj život. Tu vezu između uzdržljivosti i ljubavi zatičemo i u primjeru ranih pustinjačkih asketa. Iako je monasima samovanje bilo važno, bilo bi pogrješno reći da su asketi svoj život živjeli u potpunoj izolaciji. Takvo bi što bilo u suprotnosti s apsolutnim primatom ljubavi u asketskom životu. Njihova pustinjačka boravišta često su bila smještena u blizini sela čiji su mještani bili oduševljeni pustinjacima. Na toj je relaciji znalo biti vrlo prometno: ljudi bi, uslijed raznih problema koje su imali, tražili pomoć i okrjepu u duhovnoj snazi svetoga čovjeka, uzdajući se u njegovu objektivnost i mudrost pri rješavanju zapletenih ljudskih odnosa. U ondašnjem izrazito patrijarhalnom društvu biološki su očevi, vršeći ulogu strogih čuvara društvenih norma, bili udaljeni od svoje djece. Sveti bi ljudi preuzimali na sebe funkciju toplih i srdačnih odgojitelja mladeži koja se oko njih okupljala radi duhovnoga vodstva. Charles M. Murphy, Duhovnost posta, Verbum, 2012. |
Praksa samovanja i svakodnevni ritam molitve ključni su elementi posta bez koji on neće polučiti željene učinke. Samo u molitvi možemo, u razgovoru s Bogom, doći do jasnoće o tome koji su naši životni prioriteti. Da bi to postigao, sveti se Antun povukao u jedno pustinjačko boravište, ali isprva se držeći u blizini kuće. Možda bi za nas pustinjačko boravište mogao biti neki prostor unutar našega doma, omiljeni stolac s kojega se pruža pogled na naš omiljeni prizor, možda na prirodu koja je ispred našega prozora. Kad čvrsto zauzmemo to povoljno mjesto u svemiru, možemo svakodnevno promatrati mijenu godišnjih doba i vremenskih prilika, na primjer, ili ptice kako jedu iz svoje hranilice, imajući tako tračak uvida u Božju ljepotu.
Origenu se pripisuje zasluga za nastanak onoga oblika molitve koji se naziva lectio divina, doslovno: božansko čitanje. U sljedećim se stoljećima ovaj osebujni način molitve pokazao vrlo podesnim za otkrivanje bogatstva Svetoga pisma i za crpljenje duhovne okrjepe koju tražimo u samovanju. To je oblik molitve koji se izravno temelji na ljudskoj psihologiji. Sastoji se od 5 koraka: (1) priprave; (2) razmatranja odabranoga teksta koji može biti neki redak iz Svetoga pisma ili pojedini molitveni zaziv ili čak samo jedna jedina riječ; (3) zamišljanja da nam se u tom trenutku Bog osobno obraća; (4) donošenja odluka kojima ćemo poruku koju smo primili od Boga primijeniti u svom životu, i konačno, (5) počivanja u božanskoj prisutnosti. Prije započinjanja lectio divina potrebna je priprava zato što naš um, naravno, mora biti ispražnjen od svega ostalog pri ulaženju u tihi ritam kontemplacije. Važno je zauzeti ugodan položaj, paziti na udisaje i uzdisaje te koristiti, ako vam to pomaže, omiljeni zaziv. Na primjer, omiljeni zaziv koji su monasi rado molili jest: „Gospodine, Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj se meni grešniku.“ Koncentriranje na riječi popu ovih može na m pomoći smiriti um tako da se možemo uistinu usredotočiti na molitvu. Sada smo spremni pristupiti tekstu. Svoj um najprije usmjeravamo na njegovo doslovno značenje. Ponavljamo tekst u sebi više puta, povremeno zastajkujući kako bismo dopustili riječima da izvrše utjecaj na nas. Razmišljamo što nam one kažu, pri čemu se možemo služiti i biblijskim komentarima ako to želimo. Gledamo kakav je njihov kontekst unutar Biblije i na što se tamo odnosi taj događaj ili opomena. Na ovome mjestu spremni smo za uzlijetanje. Uzdižemo se u svojoj mašti iznad doslovnoga značenja teksta. Sada to više nije što pripada prošlosti, nešto što je bilo upućeno ondašnjim ljudima, već živa riječ koja nije nadahnjivala onda, već koja nadahnjuje i mene sada. Ja sam u tom biblijskom prizoru. Što mi on to govori i u kakvoj je to vezi sa situacijom u kojoj se nalazim, s odgovorima koje tražim? U četvrtom koraku pokreće se naša volja: Što sada trebam činiti u svjetlu onoga što mi se u molitvi otkrilo? Koje promjene, koje korake moram poduzeti u poslušnosti prema Božjoj poruci? Treba shvatiti da molitva nikada nije tek „provođenje vremena s Isusom“. Postoji neka dublja potka u svemu tome. Radi se tu o mojem dubljem, neprekidnom obraćenju. Ovo je mjesto na kojem se lectio divina obično završavala sve dok nedavno nije bio ponovno otkriven njezin peti i završni korak. Katkada se to naziva „molitvom sabranosti“. Radi se o poniranju bez riječi i misli do samoga središta našega bića gdje Bog obitava i počivanju na tom mjestu u njegovoj prisutnosti. Nalazim se u stanju milosnoga blaženstva i zastajem kako bih uživao u njegovu miru. Naše bi pustinjačko samovanje valjalo katkada produžiti izvan uobičajenoga vremena za dnevnu molitvu i protegnuti ga na čitav dan. Na ovomu je mjestu i te kako važno strogo pridržavanje Božje zapovijedi o danu počinka. Oslobađajući se svojih takozvanih „žurnih“ poslova, možemo se učiti poniznosti pred Bogom i njegovati zahvalnost za Božje darove. Charles M. Murphy, Duhovnost posta |
Kad je opat Arsenije po drugi put zamolio: „Gospodine, pokaži mi put kako ću se spasiti“, tada je čuo glas koji nije rekao samo šuti, nego i moli bez prestanka!
Moliti bez prestanka- to je iskonski smisao pustinjačkoga života. Samoća i šutnja nikako se ne mogu odijeliti od poziva na neprestanu molitvu. Kad bi samoća bila u prvom redu bijeg od poslovne vreve, a šutnja bijeg od bučne okoline, tada bi se to moglo vrlo lako izroditi u neke sebične askeze. No, samoća i šutnja su zbog molitve. Pustinjski oci nisu nikada pod samoćom razumijevali biti sam, nego biti s Bogom. Šutnju nisu shvaćali kao odsutnost riječi, nego kao osluškivanje Boga. U povezanosti samoće i šutnje rađa se molitva. Doslovno prevedene riječi „moli bez prestanka“ znače: povuci se u mir. Grčka riječ za mir je hesychia, a hezihazam označava duhovnost pustinjaka. Hezihast je čovjek koji traži samoću i šutnju da bi u njoj dopro do trajne molitve. Molitva hezihasta je molitva smirenosti (mira), što ne znači slobodu od sukoba i trpljenja, nego je to mir u Bogu usred intenzivne dnevne borbe. Čak je i opat Antun rekao jednom monahu: „To je veliko djelo čovjeka…da računa s kušnjama sve do zadnjeg daha.“ Hezihija, spokoj koji struji iz neprestane molitve, mora se pod svaku cijenu postići, dapače i ako se tijelo ljuti, svijet mami, a demoni bjesne. Majka Teodora, jedna od starih pustinjakinja, kaže to sasvim jasno: „Znaj, čim se odlučiš za mir srca, odmah je tu Zli i pritisne dušu neraspoloženjem, malodušjem i brigama. Pritisne i tijelo slabošću, popuštanjem radne sposobnosti, drhtanjem koljena i svih udova, te krši snagu duše i tijela; a kad smo bolesni, teška nam je služba Božja. Međutim, ostanemo li budni, sve to nestaje.“ Iako drhtanje koljena za nas sigurno nije najveća teškoća, neće nam uzmanjkati izlika, često vrlo domišljatih, kako bismo propustili molitvu. A molitva je za nas danas jednako važna kao i za stare pustinjske oce. Henri J. M. Nouwen, Put srca |
U Pravilu svetoga Benedikta nalazi se u poglavlju o opatu srž umijeća vođenja ljudi: „Opat mora biti čist, trezven i milosrdan; neka mu uvijek milosrđe likuje nad sudom, da i on zadobije milosrđe. Neka mrzi mane, a ljubi braću. Kad mora opominjati, neka to čini mudro, ne pretjerano da previše stružući rđu ne razbije posudu. Neka stalno bude svjestan svoje slabosti i neka se podsjeća da napuknutu trsku ne smije slomiti. Time ne želimo reći da dopusti neka se šire mane, već neka ih iskorjenjuje razborito i s ljubavlju, prema svakome prikladno, kako već rekosmo. Neka se trudi da radije bude voljen nego da ga se boje. Ne smije biti nemiran, ni tjeskoban, ni neobuzdan, ni svojeglav, ni zavidan ni odveć sumnjičav jer inače neće nikad imati mira. U svojim će nalozima sve mudro predvidjeti, bilo da zapovijeda u Božjim bilo u svjetovnim stvarima; uvijek mora znati razlikovati i biti umjeren sjećajući se razboritosti svetoga Jakova koji je rekao: Ako bih svoje stado tjerao prebrzo, sve bi izginulo u jednome danu“ (Pravilo 64,9-18).
Ove se riječi odnose na svakoga predradnika, na svaku učiteljicu, na svakoga oca i svaku majku. Tko ove riječi uzme k srcu, razumije duh svetoga Benedikta. Samomu sebi čini dobro – i postaje blagoslovom za ljude s kojima živi. Prema Anselmu Grünu S njemačkoga preveo i priredio Pavao Madžarević |
Nepovjerenje se često poistovjećuje sa zdravim realizmom. U svakodnevici često polazimo otuda da se iza svega krije interes. Pritom upravo u našim odnosima često čeznemo za otvorenošću i ljudima koji žive ono što im zasja kao istina. Čeznemo za čistoćom srca.
Očistiti srce Isus je u šestome Blaženstvu Besjede na gori načeo jednu duboku čežnju. „Blago čistima srcem, oni će Boga gledati.“ Isus je na vlastitome tijelu iskusio ponore ljudske duše. Pa ipak se ne da smesti. Nazivajući blaženima ljude koji imaju čisto srce, on polazi otuda da i danas ima ljudi koji su iskreni. A s ovim nas blaženstvom poziva da vjerujemo svojoj čežnji za slobodom od svih potajnih namjera i da svoje srce očistimo od svega što ga pokušava smutiti. Čišćenje kao zadaća Isus polazi otuda da ovu čistoću srca u sebi nemamo tek tako. Ima doduše ljudi kod kojih se od djetinjstva susrećemo s nečim jasnim i čistim, iskrenim i pravim. Susret s takvim ljudima bistri nešto i u nama. Ali i naša je zadaća čistiti svoje emocije, koje se u svakodnevici miješaju uvijek iznova s emocijama naše okoline. Za Isusa je čisto, „jednostavno“ oko oznaka čista srca: „Tvoje oko je svjetiljka tijelu. Ako ti je oko bistro (jednostavno, čisto), čitavo tvoje tijelo bit će zdravo“ (Lk 11,34). Isus nas dakle opominje da dopustimo da nam tijelo prožme svjetlo i iz nas odagna svu tamu. Smućen sjaj Židovska tradicija shvaćala je čišćenje kao iseljenje iz smućenosti. Ona tumači trostruki Abrahamov izlazak iz zemlje, iz zavičaja i iz očinskoga doma kao izlazak iz smućenosti koju nam je priredio otac, koju nam je ostavila majka, i iz smućenosti s kojima smo sami potamnili jasnu i izvornu Božju sliku u sebi. Čistoća srca dakle znači: Trebamo izići iz modela života naše prošlosti, iz svega što je nestalo po očekivanjima i projekcijama naše okoline. Put čišćenja je stoga put u tišinu: Potrebna nam je tišina da bismo došli u dodir s nutarnjom čistoćom i jasnoćom. Tada se sve relativizira. I mi prestajemo sebe definirati sporednim vrijednostima. Tada dolazimo ponovno u dodir s izvornim sjajem naše duše. Gledati Boga, postati jedno Sreća koju Isus obećava ljudima čista srca jest gledanje Boga. Stoga su prije svega mistici voljeli i cijenili ovo blaženstvo. Uvjet za gledanje Boga jest čisto srce. Čovjekov cilj je gledati Boga i u gledanju postati jedno s Bogom. Nekima to možda zvuči vrlo apstraktno. Ali mistici su svoj put uvijek shvaćali i kao put do najdublje sreće koja se daje čovjeku. Gledati Boga u skladu je s najdubljom čovjekovom čežnjom. Kad gledamo Boga, zaboravljamo sebe. Postajemo jedno s Bogom i istodobno jedno sa samima sobom. U jedinstvu s Bogom prepoznajemo tko smo u najnutarnjijoj nutrini. Ćutimo sebe u svjetlu, prosjani Božjim svjetlom. To je vrhunac očovječenja, ono najviše za čime jedan čovjek može težiti. Cilj našega života Gledati Boga cilj je našega života. Grgur Niški naglašuje u svome tumačenju ovoga blaženstva uvijek iznova da od svih grijeha i pogrješaka očišćen čovjek može u svojoj vlastitoj nutrini gledati Boga. On je uvjeren „da svi koji su svoje srce očistili od svakoga zla i od svake strastvenosti, gledaju u svojoj vlastitoj ljepoti odsjaj božanskoga bića.“ Tko je postigao čisto srce, vidi svoje vlastito biće kao otisak Boga. I u ovome otisku može kao u ogledalu vidjeti izvornu sliku: „Ako dakle tvoje osjetilo i težnja odbija svaku zloću, čuva se slobodnim od svake strastvenosti i drži se postrani od svake zaprljanosti, nazvan si blaženim radi svoje dalekosežne snage gledanja; jer slijedom svoga čišćenja možeš gledati ono što neočišćeni ne može gledati i što ti se nudi nakon što je gusta tama uzeta s očiju tvoje duše: blažen pogled na jasnome nebu tvoje duše. I što tu vidiš? Čistoću, svetost, jednostavnost – sva divna zračenja božanskoga bića u kojima dakle sam Bog smije biti gledan.“ Prosjaj božanske ljepote Samo ako čovjek u gledanju Boga postane svjestan sama sebe, sama sebe prepozna u jasnoći i istodobno sebe u Bogu ostavi, naći će svoje najuzvišenije dostojanstvo. Gledanje Boga vodi i do gledanja vlastitoga bića i do prave spoznaje samoga sebe. Čisto srce se oslobodilo svakoga poistovjećivanja sa zemaljskim stvarima. Tako čovjek preko čista srca dolazi do samoga sebe, do svoga duhovnoga sebstva. I samo onaj tko dođe u dodir s ovim duhovnim sebstvom, uistinu je zdrav. I ozdravljenje svojih povreda neće više tražiti izvana. On svoje ozdravljenje više ne očekuje od naklonosti i pomoći drugih ljudi. Nalazi ga u samome sebi kad po čistoći postane on sam. U blaženstvu onih koji su čista srca hoće Isus dakle probuditi smisao za ovu ozdravljujuću i usrećujuću ljepotu, koja je vrlo često potamnjena. Za onoga koji je čista srca sjaji božanska ljepota u njegovu srcu i on se smije uvijek tomu radovati. Najveća je sreća prema tome gledanje Boga u vlastitome srcu. Čisto oko vidi Boga u dubinama duše. Prema Anselmu Grünu S njemačkoga preveo i priredio Pavao Madžarević |
Sebi
Budi odvažan unatoč svemu. Ne gubi se unatoč svemu. Ne uzmiči dobroj kobi. Uzdigni se iznad zavisti, zabavljaj se sobom, i ne smatraj zlom ako se protiv tebe urote sreća, mjesto i vrijeme. Što te žalosti i krijepi smatraj izabranim, prihvati svoju sudbinu. Ostavi sve bez žaljenja. Čini što se mora učiniti, ionako ti je naređeno. Čemu se još možeš nadati, to se još uvijek rađa. Zašto se kuka, zašto pak hvali? Svoja nesreća i svoja sreća svaki je sebi sam. Pogledaj sve stvari. Sve je to u tebi, ostavi svoje isprazne tlapnje. I prije nego kreneš naprijed, povuci se u se. Tko je sam svoj učitelj i može sobom vladati, tomu je široki svijet i sve drugo podložno (Paul Fleming, 1609.-1640.) Šleski barokni pjesnik Paul Fleming (1609.-1640.) pokazuje u svojoj pjesmi put do nutarnje slobode. To je put do prave sreće. Čak i kad se svijet urotio protiv mene, ne smijem to smatrati trpljenjem. Uza sve izvanjske protivštine radi se o tome da pođem prema unutra, da se vratim k sebi i postanem sam svoj učitelj. Izvanjsko me tada više neće uznemirivati. Tada više nisam u ruci svijeta, nego je svijet podređen meni. To su misli koje dolaze do izražaja kako u stoičkoj filozofiji, tako i u tradiciji kršćanske askeze: Trebamo ovladati samima sobom. Tko je određivan svojom ćudljivošću i raspoloženjima, postaje rob svijeta. A sve što se nadamo naći vani, nalazi se i u nama samima. Tako sve postaje prispodoba, da bi se otkrilo bogatstvo naše vlastite duše. U našoj duši je sve što trebamo. Ondje je i sve što vidimo vani. Čak i kad to izvanjsko nemamo kao vlasništvo, ono ipak pripada nama kad ga promatramo i u sebe primamo slike. Prema Anselmu Grünu S njemačkoga preveo i priredio Pavao Madžarević |
Roman Tri buntovna redovnika topla je i očaravajuća pripovijest o tri čovjeka koji su osnivanjem cistercitske opatije izvršili snažan utjecaj na europsku duhovnost i kulturu. Odbacujući suhoparnost klasične biografije autor, trapistički monah M. Raymond, razvija ovu iznimnu priču nenadmašnim stilom i kreativnošću, živopisno oslikavajući povijesne činjenice iz života trojice buntovnih monaha: sv. Roberta, sv. Alberika i sv. Stjepana Hardinga.
Radnja romana smještena je na razmeđi 11. i 12. stoljeća i prati život ove trojice povijesnih i duhovnih velikana opisujući njihovu nutarnju snagu, duhovnost, kao i važne značajke koje su krasile njih i red koji su iznjedrili. Temeljeći svoju pripovijest na mnoštvu povijesnih izvora i studija autor je vjerno prikazao jednostavnost, poniznost, vjernost i žarku ljubav prema Bogu koje su obilježile život zajednice u Cîteauxu i trojice njezinih protagonista: buntovna i vjerna Roberta, radikalna i smjerna Alberika i nepokolebljivo odana Stjepana Hardinga. Stoga ovo djelo nije klasična fikcija nego povijesni roman utemeljen na činjenicama, hagiografija ili, kako ga je sam autor nazvao, "roman-povijest". Prožeta snažnim mislima i dijalozima ova saga o cistercitima, praocima trapista, kao herojskoj obitelji koja je u bitnome izmijenila sliku svijeta u kojemu živimo postavši zaslužna za mnoga europska kulturna, znanstvena, tehnološka i duhovna ostvarenja, obogatit će svakoga čitatelja i postati omiljeno štivo. Ova mi je knjiga pružila jedinstveno čitateljsko iskustvo: jednostavno je nisam mogao ispustiti iz ruku! Na iznimno privlačan i dirljiv način opisuje strast i pokretački duh čovjeka zanesenoga idealima – od srca preporučujem! Terry Nicholson Izdavač: Verbum, Split |
Antun pustinjak, prvi monah
Jedan je imućni mladić, po mjerilima svojega vremena, otišao na nedjeljnu misu na kojoj je Evanđelje govorilo o Isusu i bogatom mladiću. U toj je pripovijesti Isus rekao: „Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom“ (Mt 19,21). Mladić koji je bio na misi te nedjelje bio je Antun. On je, slučajno, nedugo prije toga ostao bez oba roditelja te je morao voditi brigu o svojoj sestri i obiteljskom posjedu. Antun je smatrao da je Isus njega osobno oslovio. Za razliku od mladića iz Evanđelja, Antun je, nakon što je zbrinuo svoju sestru, prodao svoje imanje i krenuo putem koji će ga od njegova sela na Nilu odvesti do u veliku pustinju gdje će provesti ostatak svojega života. Ali to se nije dogodilo odjednom. Antun je ocijenio da se najprije treba pridružiti onomu što bismo mi danas nazvali „fitness centrom“. Prije nego je uopće bilo samostana, bilo je, u neposrednoj okolici, malih pustinjačkih stanova gdje su revni kršćani živjeli asketski, uzdržavajući se od spolnih odnosa sa svojim bračnim drugovima, posteći i obilno se moleći. Antun je otišao kod jednog od tih asketa kako bi se pripravio za surovost pustinje. Dan je provodio u fizičkom radu, a noć u molitvi. Za okrjepu je uzimao samo jedan obrok dnevno koji se sastojao od kruha, soli i vode. Za to vrijeme Antun se upuštao u ono što je nazivao „ispitivanjem misli“. Pod tim je mislio na priliku da se suočava s prizvanim slikama prošlosti te sa željama i iskušenjima sadašnjosti. Ne bude li ih nadvladavao, neće moći izdržavati samotnički život u teškoj pustinji. I konačno, Antun se u dobi od trideset godina osjetio spremnim. Ali čemu ići u pustinju? Mnogi ljudi vide pustinju kao osamljeno, beživotno mjesto gdje se čovjek može izgubiti i besciljno lutati. Za Antuna pustinja je bila mjesto gdje može prakticirati povučenost od svijeta, kako bi i njega i sebe mogao jasnije sagledati. Pustinja je potom postala za njega mjestom iscjeljenja, ne samo za njega nego i za mnoge druge koji su dolazili k njemu u narednim godinama. Antun je bio na glasu iscjelitelja duše i tijela. Mnogi su tražili njegov mudar savjet i postajali njegovim učenicima. Među njima je bio i Atanazije, prognani biskup iz Aleksandrije. Antun je prijateljevao s Atanazijem tijekom sedamnaest dugih godina njegova progonstva. Kada je Antun umro, Atanazije je imao čast primiti jedan od dva kožuha koja je Antun ostavio u naslijeđe. Atanazije je bio taj koji j sačuvao Antunov život od njegove skrovitosti. Njegov vrlo popularan Životopis svetoga Antuna, napisan 357. godine, pronio je ideju monaštva po svem kršćanskom svijetu. Mada je bilo i drugih koji su prije njega živjeli sličnim asketskim životom, Antun je postao poznat kao prvi monah. U tom životopisu Atanazije iznosi kako bi ljudi koji su dolazili jer su htjeli postati njegovim učenicima ostajali zadivljeni njegovim izgledom. Njegovo je tijelo ostalo nepromijenjeno čak i nakon brojnih godina posta i borbe s demonima. Charles M. Murphy, Duhovnost posta |
Brbljavost je prijestolje taštine, na kojemu se ona rado pojavljuje u svoj svojoj slavi. Brbljavost je znak neznanja, vrata ogovaranja, sluga laži, odbacivanje smirenja, dozivatelj duhovnog mrtvila, preteča sna, raspršenost misli, gubitak opreza, gubitak duhovne topline, zamračivanje molitve. Razborita šutnja majka je molitve, oslobođenje od ropstva, čuvanje duhovnog žara, stražar misli, otkrivač neprijatelja, podsjetnik na smrt, predočivač posljednjeg suda, pomoćnik spasonosne potištenosti, neprijatelj drskosti, suputnik kontemplacije, protivnik težnje da se druge uči, umnoživač znanja, tvorac viđenja, neosjetno napredovanje, skriveno penjanje. Onaj koji je upoznao svoje grijehe, zagospodario je i svojim jezikom. A onaj koji mnogo govori, još ne poznaje sebe onako kao što bi trebalo da se poznaje. Prijatelj šutnje približava se Bogu razgovarajući s njim tajno i njime je prosvijetljen. Isusova šutnja posramila je Pilata (usp. Mt 27,14), a šutnja pobožnog čovjeka uništava taštinu. Izgovorivši riječ Petar je gorko zaplakao (usp. Mt 26,75) jer je zaboravio onoga koji je rekao Odlučio sam: Čuvat ću put svoj da ne zgriješim jezikom; usta ću svoja zauzdati dokle god preda mnom bude bezbožnik (Ps 39,2), kao i onoga drugog koji je kazao: Bolje je pokliznuti se na cesti, nego na jeziku: tako opakima propast iznenada dolazi. (Sir 20,18). Jednom sam prilikom čuo zanimljive stvari od nekog čovjeka koji je razgovarao sa mnom o šutljivosti. On mi je rekao da su brbljavosti, općenito uzevši, sljedeći uzroci: ili od naopakog i neobuzdanog života i navika (jezik kao organ tijela po navici traži ono na što se je naviknuo) ili, kod pokornika, od taštine, a ponekad i od proždrljivosti. Stoga često mnogi koji obuzdavaju želudac ujedno obuzdavaju i jezik i brbljavost. Tko misli na smrt, presjekao je brbljanje. I onaj koji je stekao duševni plač, bježi od brbljavosti kao od vatre. Onaj koji je zavolio kontemplaciju zatvorio je usta. A onoga koji voli lutati iz ćelije izgoni strast. Tko je osjetio miris višnjega ognja, izbjegava skupove ljudi kao što pčele bježe od dima. Jer kao što dim odgoni pčelu, tako ni on ne trpi velik skup ljudi. Malo je njih koji mogu zaustaviti vodu bez brane. Još manje onih koji mogu ukrotiti neobuzdana usta. Onaj koji je stigao do jedanaeste stube odsjekao je mnoga zla. Sveti Ivan Klimak, Ljestve ili 30 stuba do raja |
O šutnjo! O počinku!
Ti si majka osjećaja, zrcalo naših grijeha, ti nas prigibaš pokori, Ti daješ da iz naših grudi poteku suze i uzdižeš k nebu nose prošnje. Poniznost nalazi u tebi svoje boravište. Zahvaljujući tebi duša postaje svjetlo. U klupama tvoje škole sami anđeli sjede. Iz tebe ljudima teku milina i mir. O Šutnjo! O počinku! Ti prosvjetljuješ duh, ti proničeš naše misli. Ti nam pomažeš sebe upoznati. Ti si majka molitve, povlašteno vrijeme za čitanje. Ti krijepiš snage u postu. Jezik na uzdi držiš, oslobađaš od neumjerenosti i podižeš potištena. Šutnja, tajna duše sto lebdi u dubini nas samih, to je ono iz čega se rada strah Božji i čistoća srca. Taj zanos duše zapreten u dubini našega bića je molitva Duha Svetoga: „Gospodine Isuse Kriste, smiluj mi se, Sine Božji, priteci mi u pomoć!“ Igor Smolitsch, monah iz Rusije |
Izvorno, prvobitno značenje duhovnog vodstva nameće određenu potrebu vezano za posebni asketski zadatak, osobit poziv za koji se traži profesionalna formacija. Drugim riječima, duhovno vodstvo jest monaški pojam. Tek kada su se muškarci počeli povlačiti iz kršćanske zajednice u pustinju da bi živjeli život u samoći, nastala je potreba za duhovnim vodstvom. Za obične članove prvobitne kršćanske zajednice nije bilo neke osobite potrebe za osobnim vodstvom u smislu poziva. Biskup, živi i vidljivi predstavnik apostola, osnivač mjesne Crkve, govorio je ljudima, kao predstavnik Krista i apostola i brinuo je uz pomoć prezbitera za sve duhovne potrebe svog stada. Pojedinačni član zajednice »formiran« je i »vođen« svojim sudjelovanjem u životu zajednice; sve nužne naputke davali su ponajprije biskup i prezbiteri, a zatim neformalnim strogim opomenama roditelji, supružnici, prijatelji i druga kršćanska braća i sestre.
No, odlaskom prvih pustinjaka u pustinju, došlo je do odvajanja od kršćanske zajednice. Njihov odlazak u divljinu odobrio je i u određenom smislu kanonizirao, ni manje ni više, nitko drugi nego biskup, tada sv. Atanazije, a slijedili su ga i drugi. Ipak pustinjaci su živjeli osamljeno i opasno, daleko od ijedne crkve; rijetko su sudjelovali čak i u otajstvu euharistije. No otišli su u divljinu tražiti Krista. Kao i Krista, Duh ih tada odvede u pustinju da ih đavao iskuša (usp. Mt 4,1). Stoga se pojavila potreba za »razlučivanjem duhova« i za duhovnim ocem. Nakon mnogih minulih stoljeća promatranja pustinjskih otaca, tumačit ćemo njihov poziv u svjetlu našeg vlastitog. Na kraju krajeva, oni su bili »prvi redovnici«. Vidimo koliko su se njihovi životi značajno razlikovali od naših. U svakom slučaju, njihovo hotimično povlačenje iz normalnog života vidljive Crkve predstavljalo je veoma opasnu duhovnu pustolovinu i inovaciju takvog tipa da bi je mnogi danas nesumnjivo sasvim odbacili. U toj pustolovini nužno je bilo ostvariti određenu zaštitu. Najočitija i najvažnija bila je obuka i vođenje novaka koje je obavljao »duhovni otac«. U takvom slučaju, duhovni otac zamjenjivao je biskupa i prezbitera kao Kristov predstavnik. A ipak, postojala je razlika: nije bilo ničega hijerarhijskog u toj funkciji. Imala je jednostavno karizmatsku narav, a potvrđivala ju je osobna svetost oca. Najveći »opati« u egipatskim i sirijskim pustinjama obično nisu bili svećenici. Apothegmata ili »Izreke pustinjskih otaca« ostaju elokventno svjedočanstvo jednostavnosti i dubine njihova duhovnog vodstva. Učenici su često putovali miljama kroz divljinu samo da čuju neki kratki savjet, »spasenjsku riječ«, sažeto prosuđivanje i Božju volju njima namijenjenu, u nekoj njihovoj aktualnoj i konkretnoj situaciji. Utjecaj tih »riječi« nije se sastojao toliko u njihovu jednostavnom sadržaju koliko u nutarnjem djelovanju Duha Svetoga, koje ih je pratilo u duši slušatelja. Pretpostavka je, dakako, gorljiva vjera i duboka glad za riječju Božjom i za spasenjem. Ovaj duhovni tek, potreba za svjetlom stvorena je zatim iskušenjima i kajanjem. »Vodstvo« je stoga bio Božji odgovor na potrebu nastalu u duši, iskušenjima i kajanjem koji je prenosio karizmatski predstavnik Mističnog Tijela, abbas ili duhovni otac. Tako stižemo do glavnog značenja duhovnog vodstva. Riječ je o kontinuiranom procesu formacije i vodstva koji kršćanina vodi i potiče u njegovu posebnom pozivu uskladivši se vjerno s milostima Duha Svetoga, takav kršćanin može postići neki određeni cilj svog poziva i sjediniti se s Bogom. Sjedinjenje s Bogom ne znači samo viđenje Boga na nebesima nego, kao što Kasijan kaže: savršenu čistoću srca koja posvećuje dušu čak i na zemlji i njome duša postiže nevidljivi doživljaj nebeskih stvari. Duhovno vodstvo bilo je, dakle, jedno od osnovnih sredstava za postizanje monaškog savršenstva. Thomas Merton, Duhovno vodstvo i meditacija |
Na Isusov se spomen sam u duši budi dragi plam, al' vrh milinama je svim u milom društvu kad si s njim. Što nježnije da zapjevaš, što ljupkije da poslušaš, il' što da draže promatraš no što je Isus Gospod naš. O blag spram sviju, Isuse, što mole ili kaju se, il' traže te kroz žića vaj tko tebe nađe, nađe raj. Govoriti je uzalud, badava peru sav je trud, tko kuša taj tek pravo zna što znači ljubav Gospodnja. Ti, Isuse, milinom svom i našom budi nagradom naš ponos cijeli bio tek u tebi, Spase, zauvijek. Ti divni Kralj si nebesnik, ti plemeniti pobjednik o Spase ti neiskazan, dobara svih si ocean. Kad srce ti nam pohodiš i istinom ga prosvijetliš i ognjem svojim zapališ u ništa svijet nam pretvoriš. O duša naših radosti, živ izvore i svjetlosti od slasti ti si većih svih i od svih želja najvećih. Upoznaj, svijete, Spasa svog i ljubi njega jedinog, nek za tim ide sav ti mar da vazda raste taj ti žar. Nek spominje nam tebe glas, nek slika naš te život vas nek srca za te žegu se i sad i vazda, Isuse. O Isuse nebesa sjaj i drag si uhu ugođaj ko meda cvijet u ustima, užitak svet u srcima. Tko kuša tebe, glad i žeđ sve veća hvata njega sveđ, on samo tebe željet zna, ti ljubav si mu jedina. O Isuse, o raju sam, kog s nadom, čežnjom dozivam, ja suze ronim za tobom i vičem k tebi dušom svom. Sveđ ostaj s nama, Spase naš, da svijetlom nas obasjavaš iz duša mrak da izgoniš, milinom dušu napuniš. O Djevin cvijete, Isuse, s kog sve nam slasti liju se, sva slava tebi, sva ti čast i kraljevska u raju vlast. Amen. Sveti Bernard, opat |
Vrabac samotnik ima pet sljedećih svojstava. Prvo, da se postavlja na najviše mjesto što može. Drugo, da ne voli društva, pa ni društva drugih vrabaca. Treće, da kljun diže u zrak. Četvrto, da nema izrazite boje. Peto, da ljupko pjeva. Ista svojstva treba imati duša u motrenju. Mora se uzdignuti iznad prolaznih stvari, ne osvrćući se na njih kao da i ne bi postojale. Tako će voljeti samoću i šutnju da neće trpjeti nikakvo drugo stvorenje. Upravit će srce prema djelovanju Duha Svetoga, odgovarajući na njegova nadahnuća i želje, zato da postane dostojnijom njegovog društva. Ne treba imati određenu boju, jer se nije odlučila ni na što drugo nego da što bolje spozna kao volju Božju. Konačno, treba ljupko pjevati u motrenju i u ljubavi svoga Zaručnika. Sv. Ivan od Križa |
Treća je osobitost šutnje da je ona otajstvo budućega svijeta, jer nas uči govoriti. Puna je snage samo riječ koja dolazi iz šutnje.
Ona nosi plod, proizlazi iz šutnje i u nju se vraća. Podsjeća nas na šutnju iz koje dolazi i opet nas vodi u tu istu šutnju. Riječ koja nije ukorijenjena u šutnji, slaba je, nemoćna, kao mjed što ječi i cimbal što zveči (1 Kor 13, 1). No, sve to vrijedi samo onda kada šutnja, iz koje proizlazi riječ, nije odsutnost i praznina, nego prisutnost i punina; to nije ljudska šutnja iz neugodnosti, stida ili osjećaja krivice, nego Božja šutnja u kojoj je pohranjena ljubav. Samo se nakratko možemo osvrnuti na otajstvo kojem postajemo dionici po šutnji i na Riječ, koja je otajstvo samog Božjeg govora. Bog reče Riječ iz svoje vječne šutnje i po Riječi je stvorio i spasio svijet. U početku reče Bog: Zemlja, more i nebo. Reče: Sunce, mjesec i zvijezde. On reče: Biljke, ptice, ribe, divlje i pitome životinje. Konačno reče: Muž i žena. Zatim se u punini vremena Božja Riječ utjelovila, po njoj je sve stvoreno i svima koji vjeruju dana je moć da postanu djeca Božja. U svemu tome Božja Riječ ne prekida Božju šutnju, štoviše, ona razvija neizmjerno bogatstvo njegove šutnje. Kad su se monasi povlačili u egipatsku pustinju, htjeli su biti dionici te božanske šutnje. A kad su iz te šutnje govorili o potrebama svijeta, pokušavali su sudjelovati u stvaralačkoj i obnoviteljskoj snazi božanske Riječi. Riječi mogu samo onda stvarati zajedništvo, a time ujedno i novi život, ako utjelovljuju šutnju iz koje proizlaze. Čim počinjemo svojim riječima druge zarobljavati i koristiti riječi kojima se branimo, odnosno druge napadamo, tada naša riječ više ne dolazi iz šutnje. Ali ako riječ donosi spasonosnu i životvornu smirenost svoje vlastite šutnje, tada je potrebno vrlo malo riječi: može se mnogo kazati, a da se puno ne govori. Tako je šutnja otajstvo budućeg svijeta. Po šutnji ostajemo hodočasnici i ona će nas sačuvati od zapletenosti u događaje ovoga vremena. Šutnja štiti oganj Duha Svetoga koji u nama gori. Ona nas osposobljava za riječi kojima sudjelujemo u stvaralačkoj i spasonosnoj snazi same Božje Riječi. Henri J. M. Nouwen, Put srca |
< | siječanj, 2020 | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Powered byIP2Location.com